بِالإحْسانِ تُمْلَكُ القُلُوبُ
Zapovjednik vjernika, Imam Ali, a.s., je kazao:
Srcima se vlada dobročinstvom.[1]
Zahvalnost na blagodatima i snazi, koju nam je Bog podario, najbolje se ogleda u ulaganju našega napora na rješavanju problema drugih ljudi i na našoj usluzi potrebitima.
Brižnost prema drugima, saosjećanje s bolesnicima i dobročinstvo prema drugima, pored toga što uzrokuje Božije zadovoljstvo, također je i u skladu sa čovjekovom prirodom i daje unutarnji mir dobročinitelju. Zauzimanje mjesta u srcima i bivanje voljenim od strane drugih je još jedna od popratnih stvari dobročinstva i služenja drugima.
Isto onako kako mi imamo osjećaj srčane zahvalnosti prema onima koji nama čine dobro i tako ih zavolimo, tako i oni kojima mi činimo dobro imaju isti osjećaj i naklonost prema nama.
Nit sila, nit moć, nit gordost, nit nametljivost neće otvoriti vrata kuće srca. Ako nekome dođe neko dobro od nas, ta će se vrata sama po sebi otvoriti pred nama i time možemo postati vlasnikom srca.
Ovaj vid dobročinstva je zekat koji dobročinitelja čini omiljenim i kod stvorenja i kod Stvoritelja, i olakšava svođenje računa na Sudnjem danu.
Duhovni vitezovi tvrđave srca otvaraju sa vojskama dobročinstva. Ova vojska gdje god zakorači tu i pobjedu ostvari. Ovo je istinska pobjeda koja se ostvari bez borbe.
Dobročinitelji su kraljevi bez krune i prijestolja koji vladaju srcima drugih ljudi.
Dobročinstvo je ključ otvaranja srca, a ovaj ključ, koji otvara tvrđave, Bog stavlja u ruke Svojih robova koji su dostojni da služe ljudima.
[1] Gureru-l-hikem, sv. 3, str. 228.