Ehli bejt, a.s.

Kur’an i imamet

15. novembar 2026. · 7 min čitanja
Kur’an i imamet

Kur’an, ova velika nebeska Knjiga, najbolji je vodič u svim oblastima, pa tako i u pitanju imameta (tj. predvodništva), jer ovo pitanje predstavlja iz različitih uglova. U ovom tekstu obrađena su četiri ajeta: ajet o imametu Ibrahima, a.s. (El-Bekara, 124), ajet teblig (El-Ma’ide, 67), ajet o pokornosti nosiocima vlasti (En-Nisa, 59) i ajet o velajetu (El-Ma’ide, 55).

1. Kur’an kaže da imamet dolazi od Uzvišenog Allaha

U kazivanju o Ibrahimu, a.s., Kur’an spominje stepen imameta i predvodništva koji je Ibrahim, a.s., dostigao nakon stepena vjerovjesništva. Nakon što je bio poslan i nakon što je prošao teška iskušenja koja su mu bila postavljena, Kur’an kaže:

„A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi iskušao, pa ih on potpuno izvršio, On je rekao: ‘Učinit ću te imamom svim ljudima!’“[1]

Kur’an i povijesni izvori pokazuju da je Ibrahim, a.s., ovaj stepen dostigao nakon borbe s idolopoklonicima u Babilu, nakon preseljenja u Šam, izgradnje Kabe i nakon što je svoga sina Ismaila odveo na mjesto žrtvovanja.

Ako vjerovjesništvo i poslanstvo mora odrediti Allah, onda i imamet i predvodništvo mora odrediti Allah, jer se imamet tiče svih aspekata čovjekova života i ima za cilj da ljude usmjeri ka savršenstvu. To nije nešto što mogu odrediti ljudi. Zato Kur’an kaže: „Učinit ću te imamom svim ljudima!“[2]

Na drugom mjestu kaže: „I učinili smo ih imamima koji su po Našoj zapovijedi upućivali na pravi put, i objavili smo im…“[3]

Slično se može pokazati i drugim ajetima Kur’ana: imama mora odabrati Allah. Štaviše, kada je Ibrahim, a.s., zamolio da ovaj stepen bude dat i njegovim potomcima, rečeno mu je: „Obećanje Moje neće obuhvatiti nasilnike!“[4]

Dakle, njegova molba bit će uslišana, ali oni koji su učinili nasilje nikada neće dosegnuti ovaj uzvišeni položaj. Nasilnik (zalim), i po samom značenju riječi i po kur’anskoj logici, ima vrlo široko značenje: obuhvata i očite i skrivene grijehe širka, kao i svaku vrstu nasilja prema drugim ljudima. A pošto samo Allah to može znati potpuno i savršeno, jer samo On zna šta je u ljudima, jasno je da samo Allah može odabrati osobu za ovaj stepen.

2. Ajet o dostavljanju poslanice (ajet teblig)

„O Poslaniče, dostavi ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, jer ako to ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu. A Allah će te od ljudi štititi. Allah, zaista, neće uputiti narod koji ne vjeruje.“[5]

Ton ovog ajeta pokazuje da je riječ o teškoj zadaći koja je stavljena na Poslanikova, s.a.v.a., pleća. Poslanik je bio zabrinut zbog ove zadaće, jer je mogla naići na otpor ljudi. Zato mu ajet poručuje da Allah zapovijeda da je izvrši, da mu daje sigurnost i da će ga zaštititi.

Ovo važno pitanje očito se ne odnosi na tevhid i širk niti na borbu s neprijateljima među jevrejima, licemjerima i drugima, jer je u vrijeme objave ovog ajeta to pitanje već bilo potpuno riješeno. Ni objavljivanje uobičajenih islamskih propisa nije nosilo ovakve opasnosti. Iz samog teksta ajeta vidi se da je riječ o zapovijedi koja ima istu težinu kao i samo poslanstvo, tj. ako se ona ne izvrši, poslanica nije ni dostavljena.

Može li ta zapovijed, onda, biti išta drugo osim imenovanja Poslanikova nasljednika? Tim prije što je ajet objavljen na kraju života Allahovog Poslanika, s.a.v.a., a tiče se pitanja hilafeta, koje je nastavak poslanstva i Poslanikove misije. Osim toga, postoje brojne predaje koje prenosi velika skupina ashaba Allahovog Poslanika, s.a.v.a., među kojima su Zejd ibn Erkam, Ebu Se‘id Hudri, Ibn Abbas, Džabir ibn Abdullah Ensari, Ebu Hurejre, Huzejfe i Ibn Mes‘ud.

Neke od ovih predaja došle su do nas preko jedanaest lanaca prenosilaca, a velik broj njih bilježe sunijski učenjaci – prenosioci hadisa, historičari i mufesiri – koji kažu da je ovaj ajet objavljen o Aliju, a.s., na dan Gadira.[6]

O sunijskim izvorima koji navode da je na Gadiru objavljen i ajet o upotpunjenju vjere više je rečeno u tekstu Poslanstvo i imamet u islamu. Ovdje ćemo samo napomenuti da je ovo jasan znak: Poslanik islama, s.a.v.a., bio je dužan da pri povratku sa svoga posljednjeg hadždža, na kraju svoga života, objavi da je Alija, a.s., zvanično odredio za svoga nasljednika i da ga predstavi ljudima.

3. Ajet o pokornosti nosiocima vlasti

„O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i nosiocima vlasti (ulu-l-emr) između vas…“[7]

Ovdje zapovijed o pokornosti nosiocima vlasti dolazi neposredno uz pokornost Allahu i Poslaniku, s.a.v.a. Znači li to da su nosioci vlasti vladari i upravitelji u svakom vremenu i u svakoj sredini? Jesu li muslimani u svakom vremenu i u svakoj zemlji dužni bezuvjetno slijediti zapovijedi vladara, kako tvrde neki sunije?

To se ne slaže ni s kakvom logikom, jer je većina vladara kroz historiju bila zastranjena, pokvarena, ovisna o drugima i nepravedna. Govori li, onda, ajet o pokornosti vladarima pod uvjetom da ne djeluju protiv islamskih propisa? Ni to se ne slaže s općenitošću ajeta, koji pokornost ne uvjetuje ničim.

Znači li to da treba slušati samo ashabe Poslanika, s.a.v.a.? Ni to se ne slaže s općenitošću Kur’ana, koji obuhvata sva vremena i razdoblja. Zato zaključujemo da su ovdje mišljeni bezgrešni predvodnici, kojih ima u svakom vremenu i razdoblju, čija je pokornost bezuvjetna i obavezna i čije se zapovijedi moraju izvršavati kao i zapovijedi Allaha i Poslanika, s.a.v.a.

O ovome postoje brojne predaje, a činjenica da se izraz „nosioci vlasti“ u njima odnosi na Alija, a.s., odnosno na bezgrešne Imame, dodatni je dokaz za to.[8]

4. Ajet o velajetu

„Vaš velij je samo Allah, i Njegov Poslanik, i oni koji vjeruju, koji namaz obavljaju i zekat daju dok su na ruku‘u.“[9]

Kur’an ovdje koristi riječ innema (samo), koja na arapskom jeziku označava isključivost: velij i predvodnik muslimana jesu isključivo trojica – Allah, Poslanik, s.a.v.a., i oni koji vjeruju i daju zekat dok su na ruku‘u. Nema sumnje da se pod velajetom ovdje ne misli na prijateljstvo muslimana jednih s drugima, jer prijateljstvo među muslimanima ne bi trebalo vezati za ovakve uvjete.

Svi muslimani su prijatelji jedni drugima, čak i ako ne daju zekat na ruku‘u. Zato velajet ovdje znači duhovno i materijalno predvodništvo, posebno zato što se spominje uz velajet Allaha i velajet Poslanika, s.a.v.a. Također je jasno da se ajet, s okolnostima koje opisuje, odnosi na jednu određenu osobu koja je dala zekat dok je bila na ruku‘u, jer inače nije propisano da se zekat daje na ruku‘u. To je, dakle, znak raspoznavanja, a ne opis.

Sve ovo, dakle, pokazuje da se ovaj ajet odnosi na poznati događaj s Alijem, a.s. Dok je bio na ruku‘u, u Poslanikovu džamiju ušao je jedan siromah i zatražio pomoć. Niko mu se nije odazvao, a Ali, a.s., u tom je stanju desnom rukom pokazao na svoj prst na kojem je bio prsten. Siromah je uzeo vrijedni prsten. Poslanik, s.a.v.a., vidio je to krajičkom oka.

Kada je završio namaz, podigao je glavu i rekao: „Allahu moj, moj brat Musa zamolio Te je da mu prsa prostranim učiniš, da mu zadatak olakšaš, da mu uzao s jezika odriješiš i da mu Haruna učiniš pomagačem i pomoćnikom…

Allahu moj, ja sam Muhammed, Tvoj Vjerovjesnik i Tvoj odabranik. Prostranim učini moja prsa, olakšaj moj zadatak i iz moje porodice Alija učini mojim pomoćnikom, kako bi mi njime leđa bila jaka i čvrsta…“ Poslanikova, s.a.v.a., dova još nije bila završena kada se pojavio Džibril i objavio ovaj ajet.

Zanimljivo je da mnogi poznati sunijski prenosioci hadisa, historičari i mufesiri kažu da se ovaj ajet odnosi na hazreti Alija, a.s., a to prenosi više od deset ashaba Allahovog Poslanika, s.a.v.a. Mnogo je ajeta o velajetu, ali smo ovdje naveli samo četiri ajeta koji se tiču ovog pitanja.


Izvori

[1] Kur’an, El-Bekara (2), 124.

[2] Kur’an, El-Bekara (2), 124.

[3] Kur’an, El-Enbija (21), 73.

[4] Kur’an, El-Bekara (2), 124.

[5] Kur’an, El-Ma’ide (5), 67.

[6] Za više informacija vidjeti djela: Ihkaku-l-hakk, El-Gadir, El-Muradža‘at i Delailu-s-sidk.

[7] Kur’an, En-Nisa (4), 59.

[8] Za više informacija vidjeti: Tefsir-e Nemune, sv. 3, str. 435.

[9] Kur’an, El-Ma’ide (5), 55.

Podijeli:FacebookWhatsAppX