Imam našeg vremena, a.s. – kako živjeti s njim u vremenu skrivenosti

22. oktobar 2026. · 8 min čitanja

مَنْ مَاتَ وَلَمْ يَعْرِفْ إِمَامَ زَمَانِهِ مَاتَ مِيتَةً جَاهِلِيَّةً

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je kazao: „Ko umre, a ne spozna Imama svoga vremena, umro je smrću džahilijjeta.“[1]

Ova predaja, koju sa sličnim značenjem bilježe izvori obje islamske škole, postavlja pred svakog vjernika jedno jednostavno, ali ozbiljno pitanje: ko je Imam moga vremena i kakva je moja veza s njim? Za sljedbenike Ehli bejta, a.s., odgovor je jasan – to je dvanaesti Imam, Muhammed ibn Hasan el-Mehdi, a.s., Allahov dokaz (hudždžet) na Zemlji, koji je živ, ali skriven od očiju ljudi. Upravo zbog toga što ga ne vidimo, pitanje veze s njim postaje još važnije. U ovom tekstu ćemo ukratko predstaviti ko je Imam Mehdi, a.s., šta znači njegova skrivenost, kako nam koristi Imam kojeg ne vidimo i šta svako od nas može učiniti da ta veza bude živa i iskrena.

Ko je Imam Mehdi, a.s.?

Imam Mehdi, a.s., je sin jedanaestog Imama, Hasana el-Askerija, a.s., i hazreti Nerdžis. Rođen je u Samari, u noći uoči petnaestog dana mjeseca Ša‘bana, 255. godine po Hidžri.[2] Abbasijska vlast je u to vrijeme pomno nadzirala kuću Imama el-Askerija, a.s., jer je bilo poznato da se iz njegovog potomstva očekuje Mehdi, koji će ukloniti nepravdu sa Zemlje. Zbog toga je njegovo rođenje bilo skriveno, a Imam el-Askeri, a.s., ga je pokazao samo malom broju svojih najpovjerljivijih ashaba, kako bi oni posvjedočili njegovo postojanje.[3]

Nakon šehadeta svoga oca, 260. godine po Hidžri, preuzeo je dužnost imameta kao dječak od pet godina. Nekima se to čini neobičnim, ali Kur’an nas uči da Allah daje mudrost i poslanje kome hoće i kada hoće. O vjerovjesniku Jahjau, a.s., Uzvišeni kaže:

„O Jahja, čvrsto prihvati Knjigu!“ I dali smo mu mudrost još dok je bio dijete.[4]

U predajama je poznat po mnogim imenima i nadimcima: el-Mehdi (Upućeni), el-Kaim (Onaj koji će ustati), Sahibu-z-zeman (Gospodar vremena), el-Hudždže (Dokaz) i el-Muntazar (Iščekivani).

Mala i velika skrivenost

Skrivenost Imama Mehdija, a.s., odvijala se u dva perioda.

Mala skrivenost trajala je od 260. do 329. godine po Hidžri, oko sedamdeset godina. U tom periodu vjernici nisu bili potpuno odvojeni od svoga Imama: s njim su komunicirali preko četvorice posebnih zastupnika (nuvvab), koji su prenosili pitanja i donosili njegove odgovore i pisma (tevki‘). Ta četvorica su: Osman ibn Seid el-Amri, njegov sin Muhammed ibn Osman el-Amri, Husejn ibn Ruh en-Nevbahti i Ali ibn Muhammed es-Semuri.[5]

Velika skrivenost započela je smrću četvrtog zastupnika, 329. godine po Hidžri, i traje do danas. U njoj nema posebnog, imenovanog zastupnika, ali Imam, a.s., nije ostavio svoje sljedbenike bez upute. U jednom od svojih pisama, koje je stiglo do Ishaka ibn Jakuba, kazao je:

وَأَمَّا الْحَوَادِثُ الْوَاقِعَةُ فَارْجِعُوا فِيهَا إِلَى رُوَاةِ حَدِيثِنَا، فَإِنَّهُمْ حُجَّتِي عَلَيْكُمْ وَأَنَا حُجَّةُ اللَّهِ عَلَيْهِمْ

„A što se tiče događaja koji će se desiti, u njima se obraćajte prenosiocima naših predaja, jer su oni moj dokaz nad vama, a ja sam Allahov dokaz nad njima.“[6]

Na ovim riječima se temelji obaveza vjernika da se u vjerskim pitanjima obraćaju pravednim i učenim fakihima (mudžtehidima), koji poznaju Kur’an i predaje Ehli bejta, a.s.

Puna mudrost skrivenosti poznata je samo Allahu, ali predaje spominju neke njene razloge: očuvanje života Imama, a.s., od onih koji su mu radili o glavi, i iskušenje vjernika – da se pokaže ko će ostati čvrst u vjerovanju i kada ne vidi svoga Imama.[7]

Kako nam koristi Imam kojeg ne vidimo?

Često se postavlja pitanje: kakva je korist od Imama koji je skriven? Na to pitanje je odgovorio sam Allahov Poslanik, s.a.v.a., kada ga je Džabir ibn Abdullah el-Ensari upitao da li će ljudi imati koristi od Kaima u vrijeme njegove skrivenosti:

إِي وَالَّذِي بَعَثَنِي بِالنُّبُوَّةِ، إِنَّهُمْ لَيَنْتَفِعُونَ بِهِ وَيَسْتَضِيئُونَ بِنُورِ وِلَايَتِهِ فِي غَيْبَتِهِ كَانْتِفَاعِ النَّاسِ بِالشَّمْسِ وَإِنْ جَلَّلَهَا السَّحَابُ

„Da, tako mi Onoga Koji me poslao s vjerovjesništvom, oni će imati koristi od njega i obasjavat će ih svjetlo njegovog vilajeta u vrijeme njegove skrivenosti, kao što ljudi imaju koristi od Sunca, iako ga zaklanjaju oblaci.“[8]

Sunce iza oblaka ne vidimo, ali bez njegove svjetlosti i toplote ne bi bilo života na Zemlji. Tako je i Imam, a.s., prisutan u životu ummeta, iako ga naše oči ne vide. To potvrđuju i njegove riječi iz pisma koje je uputio velikom učenjaku Šejhu Mufidu:

إِنَّا غَيْرُ مُهْمِلِينَ لِمُرَاعَاتِكُمْ، وَلَا نَاسِينَ لِذِكْرِكُمْ، وَلَوْلَا ذَلِكَ لَنَزَلَ بِكُمُ اللَّأْوَاءُ وَاصْطَلَمَكُمُ الْأَعْدَاءُ

„Mi ne zanemarujemo brigu o vama, niti zaboravljamo spominjanje vas. Da nije tako, sručile bi se na vas nevolje i satrli bi vas neprijatelji.“[9]

Ove riječi trebaju biti utjeha svakom vjerniku: Imam našeg vremena zna za nas, brine o nama i moli za nas, čak i onda kada mi zaboravimo na njega.

Obećanje koje će se ispuniti

Pojava Imama Mehdija, a.s., nije samo nada vjernika, nego Božije obećanje o kojem govori Kur’an:

„A Mi želimo da ukažemo milost onima koji su na Zemlji bili potlačeni, da ih učinimo predvodnicima i da ih učinimo nasljednicima.“[10]

„Mi smo u Zeburu, nakon Opomene, zapisali da će Zemlju naslijediti Moji dobri robovi.“[11]

U mnogobrojnim predajama, koje prenose i šiijski i sunnijski učenjaci, Allahov Poslanik, s.a.v.a., najavljuje da će Mehdi iz njegovog potomstva ispuniti Zemlju pravdom i pravičnošću, kao što je bila ispunjena nasiljem i nepravdom.[12] Njegova vlast neće biti vlast sile radi sile, nego vlast pravde, znanja i milosti – ostvarenje cilja radi kojeg su poslani svi Božiji poslanici.

Kako izgraditi vezu s Imamom svoga vremena

Veza s Imamom, a.s., ne gradi se samo osjećajem, nego svakodnevnim djelovanjem. Navest ćemo nekoliko načina na koje svaki vjernik može tu vezu učiniti stvarnom.

1. Spoznaja. Prvi korak je upoznati svoga Imama: učiti o njegovom životu, skrivenosti i obilježjima njegove pojave iz pouzdanih izvora. Velikani poput Šejha Saduka, Šejha Tusija i Nu‘manija napisali su o tome čitava djela, upravo kako bi vjernici u vremenu skrivenosti ostali čvrsti.

2. Iščekivanje kao djelo. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je kazao:

أَفْضَلُ أَعْمَالِ أُمَّتِي انْتِظَارُ الْفَرَجِ

„Najbolje djelo moga ummeta je iščekivanje izbavljenja.“[13]

Iščekivanje (intizar) nije pasivno čekanje, nego stanje u kojem čovjek svakoga dana pripremi sebe, svoju porodicu i svoju okolinu za dolazak pravde. Onaj ko istinski očekuje pravednog Imama ne može se pomiriti s nepravdom u vlastitom životu.

3. Dova za njega. Vjernik koji voli svoga Imama moli za njegovu sigurnost i za skori dolazak. Jedna od najpoznatijih dova za Imama, a.s., glasi:

اللَّهُمَّ كُنْ لِوَلِيِّكَ الْحُجَّةِ بْنِ الْحَسَنِ، صَلَوَاتُكَ عَلَيْهِ وَعَلَى آبَائِهِ، فِي هَذِهِ السَّاعَةِ وَفِي كُلِّ سَاعَةٍ، وَلِيًّا وَحَافِظًا، وَقَائِدًا وَنَاصِرًا، وَدَلِيلًا وَعَيْنًا، حَتَّى تُسْكِنَهُ أَرْضَكَ طَوْعًا، وَتُمَتِّعَهُ فِيهَا طَوِيلًا

„Allahu moj, budi Svome prijatelju, Hudždžetu, sinu Hasanovom – neka su Tvoji blagoslovi na njega i na njegove očeve – u ovom času i u svakom času, zaštitnik i čuvar, vođa i pomagač, putokaz i oko, sve dok ga ne nastaniš na Svojoj Zemlji u pokornosti i dok mu ne daš da na njoj dugo uživa.“[14]

Preporučuje se i učenje Dove Ahd svakog jutra, o kojoj se prenosi od Imama Sadika, a.s., da će onaj ko je uči četrdeset jutara biti od pomagača Kaima.[15]

4. Sadaka za njegovu sigurnost. Učenjaci preporučuju da vjernik povremeno udijeli sadaku s nijjetom zaštite i sigurnosti Imama našeg vremena, a.s. Tako se ljubav prema njemu pretvara u konkretno dobro djelo za potrebite.

5. Čišćenje duše i lijep ahlak. Imama, a.s., raduju djela njegovih sljedbenika kada su u pokornosti Allahu, a rastužuju ga njihovi grijesi. U istom pismu Šejhu Mufidu poručio je da svako od vjernika treba činiti ono čime se približava njihovoj ljubavi i kloniti se onoga što ih srdi.[16] Kur’an kaže:

„Uspio je onaj ko je očisti, a propao je onaj ko je zaprlja.“[17]

6. Slijeđenje učenjaka. Kao što smo vidjeli u pismu Ishaku ibn Jakubu, Imam, a.s., je u vremenu velike skrivenosti uputio vjernike na pravedne učenjake. Slijeđenje kvalifikovanog mudžtehida u vjerskim propisima nije odvajanje od Imama, nego izvršavanje njegove naredbe.

7. Služenje ljudima. Misija Imama Mehdija, a.s., je pravda i milost prema svim ljudima. Vjernik koji pomaže siromašnima, brine o siročadi i bori se protiv nepravde u svojoj sredini već sada radi na onome zbog čega Imam, a.s., dolazi.

8. Posebni dani i noći. Petak je dan koji je u predajama posebno vezan za Imama našeg vremena, a.s., pa ga vjernici obilježavaju zijaretom i dovom za njega, a noć uoči petnaestog Ša‘bana, noć njegovog rođenja, ispunjavaju ibadetom i radošću.

Zaključak

Imam Mehdi, a.s., nije samo dio našeg vjerovanja o budućnosti, nego Imam koji je i danas uz nas – kao Sunce iza oblaka. Veza s njim gradi se spoznajom, iščekivanjem koje mijenja čovjeka, dovom, dobrim djelima i slijeđenjem puta koji je on sam pokazao. Neka nas Allah ubroji među one koji iskreno iščekuju svoga Imama i koji će biti njegovi pomagači.

اللَّهُمَّ عَجِّلْ لِوَلِيِّكَ الْفَرَجَ

„Allahu moj, ubrzaj izbavljenje Svome prijatelju!“

[1] Kemālu-d-dīn ve temāmu-n-ni‘meh, sv. 2, str. 409; Bihāru-l-envār, sv. 23, poglavlje o obaveznosti spoznaje Imama. Slično značenje bilježe i djela ehli-sunneta, npr. Musned Ahmeda ibn Hanbela, u predaji: „Ko umre bez Imama, umro je smrću džahilijjeta.“

[2] El-Kāfī, sv. 1, str. 514; El-Iršād, sv. 2, str. 339.

[3] Kemālu-d-dīn ve temāmu-n-ni‘meh, sv. 2, str. 384 (predaja Ahmeda ibn Ishaka el-Eš‘arija).

[4] Merjem (19), 12.

[5] Kitābu-l-gajbe li-t-Tūsī, poglavlje o zastupnicima Imama, a.s., u vrijeme male skrivenosti.

[6] Kemālu-d-dīn ve temāmu-n-ni‘meh, sv. 2, str. 484; Kitābu-l-gajbe li-t-Tūsī; El-Ihtidžādž, sv. 2.

[7] El-Kāfī, sv. 1, poglavlje o skrivenosti (Bābu fi-l-gajbe).

[8] Kemālu-d-dīn ve temāmu-n-ni‘meh, sv. 1, str. 253; Bihāru-l-envār, sv. 52, str. 93.

[9] El-Ihtidžādž, sv. 2, str. 497; Bihāru-l-envār, sv. 53, str. 175.

[10] El-Kasas (28), 5.

[11] El-Enbijā’ (21), 105.

[12] Kemālu-d-dīn ve temāmu-n-ni‘meh, sv. 1; Sunen Ebu Davud, Kitābu-l-Mehdī.

[13] Kemālu-d-dīn ve temāmu-n-ni‘meh, sv. 2, str. 644; Bihāru-l-envār, sv. 52, str. 122.