Postoji mnogo pogrešnih shvatanja o tome u šta šiija muslimani vjeruju i kako prakticiraju vjeru. Vrijeme je da zamijenimo dezinformacije istinskim razumijevanjem. Saznajmo i naučimo – nemojmo pretpostavljati. Podijeli ovo kako bi pomogao razjasniti nesporazume i širiti autentično znanje.
Velika je važnost edukacije i uklanjanja predrasuda, posebno u vremenu kada se informacije lahko šire, ali nisu uvijek tačne.
Da li šiija muslimani obožavaju Alija ibn Ebu Taliba, a.s.?
Ne. Šiije obožavaju samo Allaha, dž.š. I sam Imam Ali, a.s., više je puta naredio da se obožava samo Allah, dž.š. Njegove riječi jasno to potvrđuju:
“Hvala se duguje Bogu, Čiju slavu govornici ne mogu iskazati, Čije darove brojitelji ne mogu izbrojiti, a Čije pravo ne mogu odužiti oni koji se trude, Kojeg razumska hrabrost najviša ne može procijeniti, te shvaćanja zadubljena ne mogu doseći. Njemu – za Čije svojstvo nema granice nikakve, niti opisa ikakva – nije određeno vrijeme nikakvo i nije ustvrđeno trajanje nikakvo. On je stvorio svjetove svemoćnošću Svojom, rasijao vjetrove samilošću Svojom, te Zemlju, koja se tresla, utvrdio hridinama.”
Ovaj odgovor naglašava temeljno islamsko učenje tevhida i potvrđuje da je ličnost Imama Alija poštovana, ali nikada obožavana, što jasno odvaja vjerovanje od pogrešnih interpretacija.
Gdje je dokaz da je Poslanik, s.a.v.a, imenovao Imama Alija, a.s., za nasljednika?
Na događaju Gadir Hum, Poslanik, s.a.v.a, je izjavio: “Kome sam ja mawla, Ali je također njegov mawla — tj. vođa.” Ovo se nalazi i u sunijskim predajama. Prema sunijskim učenjacima, nakon što je Poslanik, s.a.v.a., imenovao Imama Alija, a.s., za svoga nasljednika, Omer ibn Hattab mu je prvi prišao te, gledajući Alija, rekao: “Čestitam, sine Ebu Talibov! Danas si postao vođa i zaštitnik svih vjernika, muškaraca i žena — Zapovjednik Pravovjernih!”
Događaj Gadir Hum je jedan od najjačih historijskih dokaza o posebnom položaju Imama Alija, a.s. Mnogi islamski učenjaci, bez obzira na pravnu školu, bilježe ovaj događaj, što mu daje dodatnu težinu i vjerodostojnost.
Gdje se u Kur’anu spominje koncept imameta?
“I sjeti se da ćemo na Sudnjem danu prozvati sve ljude s njihovim imamima.” (17:71)
“Mi ćemo, zaista, mrtve oživiti, i Mi smo zapisali ono što su uradili i djela koja su iza sebe ostavili; i sve je jasno pobrojano kod jasnog imama (Imamun Mubeen).” (36:12)
“I sjeti se kada je Gospodar iskušao Ibrahima određenim riječima i on ih je ispunio; pa je Allah rekao: ‘Učinit ću te imamom ljudima.’” (2:124)
Ovi ajeti pokazuju da je ideja vođstva (imameta) odabrane osobe duboko ukorijenjena u islamskoj objavi i da je imamet koncept koji ima svoju osnovu u Kur’anu i tradiciji ranijih vjerovjesnika.
Zašto šiija muslimani spajaju svoje namaze?
Šiija muslimani imaju mogućnost klanjanja namaza odvojeno ili spojeno. Spajanje namaza zasniva se na sunnetu Poslanika, s.a.v.a. Allah, dž.š., kaže:
“Obavljaj propise molitve kad Sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine, i molitvu u zoru, jer molitvi u zoru mnogi prisustvuju.” (El-Isrā’, 17:78)
U ovom ajetu spominju se tri vremena, a ne pet:
– Vrijeme opadanja sunca – vrijeme podne/ikindije
– Tama noći – vrijeme akšama/jacije
– Jutarnji namaz – vrijeme sabaha
Ovo pokazuje da je dopušteno spojiti podne s ikindijom i akšam s jacijom, jer je i sam Poslanik, s.a.v.a., to radio – ne iz straha, zbog putovanja ili kiše, nego kao olakšicu svom ummetu.
Stav šiija muslimana, tj. Sljedbenika Ehli-bejta, a.s., o spajanju namaza temelji se na praktičnom primjeru Poslanika, s.a.v.a., i pruža vjernicima fleksibilnost I olakšicu u obavljanju obaveznih namaza, posebno u savremenom životu punom obaveza.
Zašto šiija muslimani rade sedždu na kamenu?
Sedžda sama po sebi predstavlja čin poniznosti i priznanja vlastite malenosti pred Stvoriteljem. Ako se čini na zemlji, na prirodnoj podlozi (poput zemlje, gline ili kamena), tada taj čin poniznosti ima snažniji simbolički učinak nego sedžda učinjena na vještački napravljenom tepihu. Ovo nije nikakav vid obožavanja zemlje ili kamena na kojem se čini sedžda.
Šiija muslimani koriste prirodnu podlogu jer se time vraćaju izvornom načinu obavljanja sedžde iz vremena Poslanika, s.a.v.a., kada su muslimani činili sedždu direktno na zemlji ili glini, što čini ovaj čin još autentičnijim i bližim prvobitnoj praksi.
