U teškim danima početka poslanstva Allahovog Poslanika, s.a.v.a., kada su sa svih strana vršeni razni psihički, društveni i ekonomski pritisci na njegovu porodicu, a bestidni lažljivci i neuki idolopoklonici poricali božanski poziv, hazreti Hatidža je bila zabrinuta za budućnost Poslanika zbog toga što su ga mnogi napustili te razmišljala kako se mogu izbjeći teškoće i nedaće i kako se braniti od raznih napada. Jednom kada se bila utopila u misli i brige i osjećala se jako nemoćnom, začula je riječi utjehe i podrške, glas svog djeteta, hazreti Fatime, iz svog trbuha:
“Majko, nemoj tugovati, nemoj biti uznemirena, doista je Allah uz mog oca.”[1]
Kada se rodila, hazreti Fatimu, s.a., su položili na zemlju, i počela je da govori. Posvjedočila je jednoću Uzvišenog Gospodara, poslanstvo svog oca i vođstvo svog supruga i djece.
“Svjedočim da nema Boga osim Allaha, da je moj otac Poslanik Božiji, poglavar svih vjerovjesnika, da je moj suprug poglavar svih oporučitelja i da su moji sinovi poglavari unuci vjerovjesnika.”[2]
Privrženost ibadetu
Božiji Poslanik, s.a.v.a., jednom je upitao hazreti Fatimu:
“Fatima, imaš li kakvu želju? Melek Objave je upravo pored mene i donio mi je poruku od Svevišnjeg da će ispuniti šta god želiš?” Fatima, s.a., je odgovorila:
“Slast služenja me obuzela toliko da nemam kad misliti na želje. Nemam nikakve želje, osim da vidim lice Njegovo Plemenito.”[3]ʼ[4]
[1] Ihkaku-l-hakk, sv. 4, str. 475 i sv. 10, str. 13; El-Dženntu-l-ʻasime, str. 190; Ravdu-l-faik, str. 255 i 314.
[2] Emali-s-Saduk, str. 475; Ihtisas, str. 31; Biharu-l-envar, sv. 16, str. 81 i sv. 43, str. 2; Revdetu-l-vaizin, sv. 1, str. 144; Menakibu Ibn Šehr Ašub, sv. 3, str. 340; Delaʻilu-l-Imame, str. 78; Gajetu-l-meram, sv. 2, str. 211.
[3] Rejahinu-š-šeriʻa, sv. 1, str. 105.
[4] Muhammed Dašti, Iz riznice hazreti Fatiminih mudrosti, str. 22-23.