طَاوُسٌ اَلْفَقِيهُ : رَأَيْتُهُ يَطُوفُ مِنَ اَلْعِشَاءِ إِلَى سَحَرٍ وَ يَتَعَبَّدُ فَلَمَّا لَمْ يَرَ أَحَداً رَمَقَ اَلسَّمَاءَ بِطَرْفِهِ وَ قَالَ إِلَهِي غَارَتْ نُجُومُ سَمَاوَاتِكَ وَ هَجَعَتْ عُيُونُ أَنَامِكَ وَ أَبْوَابُكَ مُفَتَّحَاتٌ لِلسَّائِلِينَ جِئْتُكَ لِتَغْفِرَ لِي وَ تَرْحَمَنِي وَ تُرِيَنِي وَجْهَ جَدِّي مُحَمَّدٍ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَ آلِهِ فِي عَرَصَاتِ اَلْقِيَامَةِ ثُمَّ بَكَى وَ قَالَ وَ عِزَّتِكَ وَ جَلاَلِكَ مَا أَرَدْتُ بِمَعْصِيَتِي مُخَالَفَتَكَ وَ مَا عَصَيْتُكَ إِذْ عَصَيْتُكَ وَ أَنَا بِكَ شَاكٌّ وَ لاَ بِنَكَالِكَ جَاهِلٌ وَ لاَ لِعُقُوبَتِكَ مُتَعَرِّضٌ وَ لَكِنْ سَوَّلَتْ لِي نَفْسِي وَ أَعَانَنِي عَلَى ذَلِكَ سَتْرُكَ اَلْمُرْخَى بِهِ عَلَيَّ فَالْآنَ مِنْ عَذَابِكَ مَنْ يَسْتَنْقِذُنِي وَ بِحَبْلِ مِنَ أَعْتَصِمُ إِنْ قَطَعْتَ حَبْلَكَ عَنِّي فَوَا سَوْأَتَاهْ غَداً مِنَ اَلْوُقُوفِ بَيْنَ يَدَيْكَ إِذَا قِيلَ لِلْمُخِفِّينَ جُوزُوا وَ لِلْمُثْقِلِينَ حُطُّوا أَ مَعَ اَلْمُخِفِّينَ أَجُوزُ أَمْ مَعَ اَلْمُثْقِلِينَ أَحُطُّ وَيْلِي كُلَّمَا طَالَ عُمُرِي كَثُرَتْ خَطَايَايَ وَ لَمْ أَتُبْ أَ مَا آنَ لِي أَنْ أَسْتَحِيَ مِنْ رَبِّي ثُمَّ بَكَى وَ أَنْشَأَ يَقُولُ –
أَ تُحْرِقُنِي بِالنَّارِ يَا غَايَةَ اَلْمُنَى
فَأَيْنَ رَجَائِي ثُمَّ أَيْنَ مَحَبَّتِي
أَتَيْتُ بِأَعْمَالٍ قِبَاحٍ زَرِيَّةٍ
وَ مَا فِي اَلْوَرَى خَلْقٌ جَنَى كَجِنَايَتِي
ثُمَّ بَكَى وَ قَالَ سُبْحَانَكَ تُعْصَى كَأَنَّكَ لاَ تَرَى وَ تَحْلُمُ كَأَنَّكَ لَمْ تُعْصَ تَتَوَدَّدُ إِلَى خَلْقِكَ بِحُسْنِ اَلصَّنِيعِ كَأَنَّ بِكَ اَلْحَاجَةَ إِلَيْهِمْ وَ أَنْتَ يَا سَيِّدِي اَلْغَنِيُّ عَنْهُمْ ثُمَّ خَرَّ إِلَى اَلْأَرْضِ سَاجِداً قَالَ فَدَنَوْتُ مِنْهُ وَ شُلْتُ بِرَأْسِهِ وَ وَضَعْتُهُ عَلَى رُكْبَتِي وَ بَكَيْتُ حَتَّى جَرَتْ دُمُوعِي عَلَى خَدِّهِ فَاسْتَوَى جَالِساً وَ قَالَ مَنِ اَلَّذِي أَشْغَلَنِي عَنِ ذِكْرِ رَبِّي فَقُلْتُ أَنَا طَاوُسٌ يَا اِبْنَ رَسُولِ اَللَّهِ مَا هَذَا اَلْجَزَعُ وَ اَلْفَزَعُ وَ نَحْنُ يَلْزَمُنَا أَنْ نَفْعَلَ مِثْلَ هَذَا وَ نَحْنُ عَاصُونَ جَانُونَ أَبُوكَ اَلْحُسَيْنُ بْنُ عَلِيٍّ وَ أُمُّكَ فَاطِمَةُ اَلزَّهْرَاءُ وَ جَدُّكَ رَسُولُ اَللَّهِ صَلَّى اَللَّهُ عَلَيْهِ وَ آلِهِ قَالَ فَالْتَفَتَ إِلَيَّ وَ قَالَ هَيْهَاتَ هَيْهَاتَ يَا طَاوُسُ دَعْ عَنِّي حَدِيثَ أَبِي وَ أُمِّي وَ جَدِّي خَلَقَ اَللَّهُ اَلْجَنَّةَ لِمَنْ أَطَاعَهُ وَ أَحْسَنَ وَ لَوْ كَانَ عَبْداً حَبَشِيّاً وَ خَلَقَ اَلنَّارَ لِمَنْ عَصَاهُ وَ لَوْ كَانَ وَلَداً قُرَشِيّاً أَ مَا سَمِعْتَ قَوْلَهُ تَعَالَى فَإِذٰا نُفِخَ فِي اَلصُّورِ فَلاٰ أَنْسٰابَ بَيْنَهُمْ يَوْمَئِذٍ وَ لاٰ يَتَسٰاءَلُونَ وَ اَللَّهِ لاَ يَنْفَعُكَ غَداً إِلاَّ تَقْدِمَةٌ تُقَدِّمُهَا مِنْ عَمَلٍ صَالِحٍ
Tavus El-Fekih prenosi:
“Jednom sam vidio Imama Sedžada, a.s., kako je nakon jacije namaza tavafio oko Kabe sve do zore, te kako noć provodi u ibadetu. Kada se ispraznio harem i kad nije bilo ljudi podigao je glavu prema nebu i kazao:
“Allahu, zašle su zvijezde na Tvome nebu, zaspali su ljudi snom kojeg im daješ a Tvoje kapije su otvorene za one koji traže ispunjenje potreba! Došao sam Ti da mi oprostiš, da mi se smiluješ, i da mi pokažeš lice moga djeda Muhammeda, neka je blagoslov na njega i porodicu njegovu, na Danu stajanja!ˮ
Onda je Imam Sedžad, a.s., zaplakao i izgovorio:
“Tako Ti Tvoje moći i veličanstva, mojom nepokornošću nisam želio da Ti se suprotstavim, prilikom nepokornosti nisam imao sumnju u Tebe, niti sam neznalica po pitanju Tvoje žestoke kazne, niti sam želio sebe izložiti Tvom žestokom kažnjavanju, nego me je duša moja zavela i u tome me je pomoglo to što Si skriven! Ko će me sada spasiti kazne Tvoje i za koje ću se to uže čvrsto uhvatiti ako ti prekineš Svoje uže od mene! O, kako ću sutra stati pred Tebe, kada se dozvola (za ulazak u Džennet) bude davala onima čiji teret (loših djela) je lahak a oni čiji teret je težak budu strovaljeni (u Džehennem)? Hoću li ja sutra biti od onih čiji teret je lahak pa će mi se dozvola dati ili ću biti od onih čiji teret je težak pa ću strovaljen biti? O, teško se meni, što mi je život duži to mi se umnožavaju grijesi a ne kajem se zbog njih, pa šta se dešava sa mnom, zašto se ne stidim Gospodara svoga!ˮ
Onda je ponovo zaplakao i izgovorio ove stihove:
“Hoćeš li me spaliti Vatrom, o Željo krajnja;
Pa gdje su onda Nada moja i Ljubav moja;
Došao sam Ti sa velikim teretom loših djela;
I niko nema koliko ja samo imam grijeha!ˮ
Onda je zaplakao i kazao:
“Čist Si (Slavljen si), toliko su Ti nepokorni a Ti kao da ne vidiš to, a blag Si toliko kao da Ti se nije nepokorno! Toliko voliš Svoja stvorenja na najbolji način kao da Ti imaš potrebe za njima, a Ti, o, Gospodaru moj ne zavisiš od njih!ˮ
Zatim se Imam Sedžad, a.s., spustio na zemlju i učinio sedždu, a ja sam mu prišao, podigao glavu i stavio je na svoja koljena. Tada sam i ja počeo da plačem toliko, da su mi suze potekle na lice Imama Sedžada, a.s., a on se podigao, sjeo i kazao:
“Ko mi to ometa razgovor sa mojim Gospodarom?“
Rekao sam:
“To sam ja Tavus. O sine Allahovog Poslanika, s.a.v.a., pa nama više dostoji da ovako kukamo, jadikujemo i da se ovako ponašamo, mi smo ti nepokorni veliki grješnici. Tvoj otac je Husejn sin Alijev, mir neka je na njega, majka ti je Fatima Ez-Zehra, mir neka je na nju, a djed ti je Allahov Poslanik, neka je mir na njega i porodicu njegovu!ˮ
Onda se Imam Sedžad, a.s., okrenu prema meni i reče:
“Gluho i daleko bilo! O Tavuse pusti se ti govora o mome ocu, majci i djedu jer je Allah stvorio Džennet za onoga ko Mu je pokoran i ko čini dobro pa makar taj bio i crni rob a Vatru je stvorio za onoga ko Mu je nepokoran pa makar taj bio i potomak Kurejšija. Pa zar nisi čuo govor Uzvišenoga:
فَإِذَا نُفِخَ فِي الصُّورِ فَلَا أَنسَابَ بَيْنَهُمْ يَوْمَئِذٍ وَلَا يَتَسَاءَلُونَ
Pa kad se u Rog puhne, tada rodbinskih veza među njima neće biti i jedni druge neće ništa pitati.[1]
Tako mi Allaha sutra ti ništa neće koristiti osim ono što si poslao ispred sebe, neko dobro djelo.ˮ[2]
[1] El-Mʼuminun, 11.
[2] Bihāru-l-envār, sv. 46, str. 81.