Spoznaja sebe – ko smo mi zaista?

مَنْ عَرَفَ نَفْسَهُ فَقَدْ عَرَفَ رَبَّهُ
Imam Ali, a.s., kazao je: „Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara.“[1]
U tekstu „Kako pronaći Allaha u svom životu“ govorili smo o tome kako Allaha prepoznati u onome što nam se dešava. Ovaj tekst, priređen prema drugom dijelu predavanja šejha Dževada Šomalija, govori o onome što je s tim putem neraskidivo povezano: o spoznaji sebe. Ko smo mi zaista? Zašto smo zaboravili sebe? I zašto je, prema riječima Imama Alija, a.s., upravo spoznaja sebe ključ za rješenje gotovo svih naših problema?
Kako smo zaboravili ko smo
Čovjek se vrlo brzo poistovjeti s onim što ga okružuje. Ko je dobio novi zubni implant, zna da ga prvih dana osjeća kao nešto strano u ustima. Ubrzo ga više i ne primjećuje i doživljava ga kao dio sebe. Kognitivni naučnici pokazali su da iskusni vozači i automobil doživljavaju kao produžetak vlastitog tijela, pa i bez gledanja osjete hoće li udariti u nešto. To je dragocjena sposobnost: zahvaljujući njoj čovjek se može služiti alatima i tehnologijom.
Ta sposobnost, međutim, nosi i opasnost: lako pomislimo da smo ono što nismo. Allah je svakome od nas darovao lijepo tijelo, a pošto je ono uz nas od trenutka rođenja, počeli smo misliti da smo mi to tijelo. Zato sebe procjenjujemo poredeći svoje tijelo s tuđim. Tijelo je dragocjen dar i o njemu se treba brinuti, ali pogledajmo svoj dan: tijelo kupamo, hranimo, šišamo, odmaramo i liječimo. Za koga sve to činimo? Mislimo da to činimo za sebe, a tijelo je samo mali dio onoga što jesmo.
Kada sve vrijeme posvetimo tijelu, polahko zaboravimo ko smo. Problem nije u tome što znamo ko smo, a za to ne marimo, nego u tome što se potpuno poistovjetimo s tijelom i zaboravimo da postoji išta osim njega.
Kada tijelo počne slabiti
Ako mislimo da smo samo tijelo, starenje postaje kriza. Koljena slabe, leđa bole, kosa opada i čini nam se da gubimo najvažniji dio sebe. Kao tinejdžeri smo se poslije fudbala vraćali puni ogrebotina, a sutradan od njih ne bi bilo ni traga. Kasnije nas leđa zabole već i od predugog spavanja. Ako sam ja samo tijelo, gubitak mladosti je gubitak mene samog.
Brak: spoj dviju duša
Zaborav sebe vidi se i u tome kako biramo bračnog druga: često gledamo prije svega izgled. Ali brak nije spoj dvaju tijela, nego susret dviju duša. Nakon nekoliko godina braka čovjek shvati šta mu je zaista potrebno: da ga neko razumije, sluša, primjećuje i cijeni. To su potrebe duše, a ne tijela. Kur’an kaže:
وَمِنْ آيَاتِهِ أَنْ خَلَقَ لَكُم مِّنْ أَنفُسِكُمْ أَزْوَاجًا لِّتَسْكُنُوا إِلَيْهَا وَجَعَلَ بَيْنَكُم مَّوَدَّةً وَرَحْمَةً
„I jedan od Njegovih znakova je to što vam je od vas samih stvorio supruge da se uz njih smirite, i između vas uspostavio ljubav i milost.“[2]
Smiraj (sekina) svojstvo je duše. Tijela jedno drugom ne mogu dati smiraj. Isto važi i za to kako gledamo sami sebe: „Ko će mene htjeti ovakvog kakav sam?“ Vrijednost onoga što jesmo ne možemo izmjeriti gledajući svoje tijelo.
Izgubili smo sebe, a ne tražimo se
Imam Ali, a.s., budi nas ovim riječima:
عَجِبْتُ لِمَنْ يَنْشُدُ ضَالَّتَهُ وَقَدْ أَضَلَّ نَفْسَهُ فَلَا يَطْلُبُهَا
„Čudim se onome ko traga za onim što je izgubio, a izgubio je sebe i sebe ne traži.“[3]
Kada izgubimo telefon, tražimo ga dok ga ne nađemo. Kako to da smo izgubili sebe, a ne tražimo se? Imam Ali, a.s., kazao je i ovo:
نَالَ الْفَوْزَ الْأَكْبَرَ مَنْ ظَفِرَ بِمَعْرِفَةِ النَّفْسِ
„Najveći uspjeh postigao je onaj ko je došao do spoznaje sebe.“[4]
Ako postoji jedna stvar koju na ovom svijetu trebamo otkriti prije nego što nam istekne vrijeme, to je odgovor na pitanje: „Ko sam ja?“ Sve ostalo je dodatak.
Unutrašnji svijet u tami
Ko je ta osoba koja sada čita ove redove? Kada kažemo „ja osjećam“, ko je to „ja“? Gdje je? Ako otvorimo tijelo, naći ćemo srce, bubrege i krv, ali nećemo naći „mene“. Pokušajmo zatvoriti oči i pogledati u sebe. Većina nas vidi samo tamu, možda i nekoliko slika onoga što smo maločas gledali.
Šejh Šomali objašnjava da je spoznaja sebe svjetlo srca. Dok čovjek ne počne tragati za sobom, njegov unutrašnji svijet je kao soba u kojoj su ugašena svjetla. Što više spoznaje sebe, u toj sobi biva sve svjetlije i on polahko počinje pronalaziti sebe.
To što ne poznajemo sebe vidi se na mnogo načina. Mislimo da će nas nešto usrećiti, nabavimo to, a sreće nema. Dakle, ne znamo ni šta nas čini sretnim. Ponekad smo tužni, a ne znamo zašto. Počnemo namaz s namjerom da budemo prisutni pred Allahom, a nakon desetak sekundi misli nam odlutaju. Tijelom upravljamo: kažemo mu da ustane i ono ustane. Ali koliko nas može dvije minute misliti samo o jednoj stvari? Sobom ne upravljamo zato što ne znamo ko smo.
Tijelo raste samo, a duša ne
Kur’an govori o dva dijela čovjekovog stvaranja: o tijelu i o duhu koji mu je udahnut. Allah obavještava meleke o stvaranju čovjeka:
فَإِذَا سَوَّيْتُهُ وَنَفَخْتُ فِيهِ مِن رُّوحِي فَقَعُوا لَهُ سَاجِدِينَ
„Pa kada ga uobličim i udahnem u njega od Svoga duha, vi mu se licem na tle spustite!“[5]
Imam Sadik, a.s., objasnio je da je to stvoreni duh koji je Allah odabrao i pripisao Sebi da bi ga počastio.[6] Duh, dakle, nije dio Allaha, ali nosi posebnu čast kojom ga je Allah odlikovao. Kur’an opisuje i trenutak kada embrion postaje čovjek:
„…a zatim ga kao drugo stvorenje oblikujemo. Pa neka je uzvišen Allah, najljepši Stvoritelj!“[7]
Allah je, stvarajući čovjeka, sam Sebe pohvalio. Toliko je posebno ono što je stvorio.
Između tijela i duše postoji važna razlika. Tijelo raste samo od sebe. Niko nije zauvijek ostao u osamnaestoj godini: dovoljno je da prođe 365 dana i čovjek napuni devetnaest. Duša, međutim, ne raste ako joj ne pomognemo. Čovjek može biti odrastao, a da mu duša i dalje bude nezrela i da ne razvije ono što je trebala razviti.
Otvoriti oči duše
Novorođenče u početku ne vidi dobro, a vid mu se postepeno izoštrava. Tako je i s dušom: ako se o njoj ne brinemo, ne vidi ni ono što joj je pred očima. Možemo imati majku punu ljubavi ili divnog prijatelja, a ne cijeniti ih. Šejh Šomali se sjeća žene koja je u avionu od Londona do Irana plakala za preminulom majkom: „Mama, vrati se, samo još jedan dan!“ Majka je bila uz nju šezdesetak ili sedamdesetak godina, a tek kada je otišla, kćerka je vidjela koliko joj je značila. Šejh joj to nije zamjerio, jer smo svi ponekad takvi. Jednog dana pogledamo oca i iznenadimo se: „Kada mu je ovoliko posijedjela kosa?“ Sve te godine bio je tu, a mi ga zapravo nismo vidjeli.
Kada svijet gledamo samo očima tijela, vidimo usamljenost, brige i pritiske: kako ćemo izdržavati djecu, kakva je kultura oko nas, kakve su nam finansije. Duša je ta koja vidi ljepotu, ljubav i našu vezu s Allahom. Koliko se brinemo o duši, toliko ćemo vidjeti ljepote u svijetu. Inače nam lijepi ljudi i lijepe stvari mogu biti pred očima, a mi u njima ne uživamo.
Ljudi su žedni stvarnog doživljaja
Jedan od učenjaka koji su se brinuli o svojoj duši kaže u stihovima da ljudi piju vino kako bi se malo opustili, a da onaj ko spozna sebe ne može obuzdati radost. Danas mnogi ljudi očajnički žele bilo šta osjetiti. Posao od devet do pet, kod kuće djeca, sutra opet posao. Neki godinu dana vježbaju jogu da bi na trenutak osjetili da im se ego rastopio. Drugi mjesec dana meditiraju da bi im misli postale jasnije. To je bolje od stanja u kojem su mnogi od nas, a i mnogi učenjaci služili su se meditacijom. Ali koliko smo daleko od sebe kada su nam potrebne tolike tehnike, a nekima i opojna sredstva, da bismo se osjećali makar malo manje napeto?
Ono što opojno sredstvo izazove u tijelu, tijelo može postići i samo. Kada čovjek zaista pronađe sebe i brine se o svojoj duši, svijet oko njega se mijenja. Naši učenjaci govorili su da nakon iskrenog namaza i razmišljanja o sebi i voće doživljavamo drugačije: uzmemo narandžu i zadivi nas njena boja i njen ukus. Izgubili smo sposobnost da doživimo svijet i ljude oko sebe. Kada bi duša progledala, i jedna osoba pored nas bila bi dovoljna radost za cijeli život.
Toliko smo posebni
Kada bismo zaista vidjeli ko smo, ne bi nas više mučila tjeskoba: „Šta će misliti o meni? Hoće li me osuditi? Nisam to trebao reći.“ Sva ta tjeskoba dolazi otuda što smo zaboravili ko smo.
Svi vjerovjesnici došli su da nas podsjete koliko smo posebni i dragocjeni i koliko nas Allah voli. A mi im nismo vjerovali. Gledali smo svoje tijelo i svoja djela i pitali se: „Kako ja mogu biti poseban?“, pa smo od njih tražili dokaze. Kroz historiju su ljudi vjerovjesnike odbacivali, progonili, pa i ubijali.
Neki raniji vjerovjesnici su, nakon dugog poziva, zamolili Allaha da kazni njihov narod. Nuh, a.s., to je učinio nakon devet i po stoljeća poziva, kada ga je Allah obavijestio da iz njegovog naroda više niko neće vjerovati.[8] Posljednjeg Poslanika, s.a.v.a., Allah je poslao kao milost svjetovima,[9] i on nikada nije odustao od ljudi. Kada su ga gađali kamenjem i bacali smeće na njega, nastavio ih je voljeti. Kada su ga zamolili da prokune mnogobošce, kazao je:
إِنِّي لَمْ أُبْعَثْ لَعَّاناً وَإِنَّمَا بُعِثْتُ رَحْمَةً
„Ja nisam poslan da proklinjem, nego sam poslan kao milost.“[10]
Allahov Poslanik, s.a.v.a., kazao je i ovo:
النَّاسُ مَعَادِنُ كَمَعَادِنِ الذَّهَبِ وَالْفِضَّةِ
„Ljudi su rudnici, kao rudnici zlata i srebra.“[11]
Koliko god prljavštine bilo oko zlata, ono ostaje zlato. Šta god čovjek uradio, u svojoj suštini on je stvorenje koje je Allah počastio.
Isti put slijedili su i Imami, a.s. Jedan čovjek izrugivao se imenu Imama Bakira, a.s., i nazvao ga „bakar“ (krava). Imam mu je mirno odgovorio: „Ne, ja sam Bakir.“ Zatim je čovjek uvrijedio Imamovu majku, a Imam, a.s., kazao je: „Ako si rekao istinu, neka joj Allah oprosti, a ako si slagao, neka Allah oprosti tebi.“ Taj čovjek je nakon toga primio islam.[12] Imam Ali, a.s., nakon što je smrtno ranjen, oporučio je svojim nasljednicima:
وَإِنْ أَعْفُ فَالْعَفْوُ لِي قُرْبَةٌ وَهُوَ لَكُمْ حَسَنَةٌ، فَاعْفُوا، أَلَا تُحِبُّونَ أَنْ يَغْفِرَ اللَّهُ لَكُمْ
„A ako oprostim, oprost je za mene približavanje Allahu, a za vas dobro djelo. Zato opraštajte. Zar ne volite da Allah vama oprosti?“[13]
Vjerovjesnici i Ehli bejt, a.s., poručuju nam: „Toliko si poseban da te volimo i kada nas povrijediš.“ Možda ćemo jednog dana povjerovati da smo vrijedni ljubavi i da nas Allah voli i onda kada pogriješimo.
Allahov namjesnik na Zemlji
Kada bismo znali ko smo i šta možemo, ne bismo strepili hoće li se nastavniku svidjeti naš rad ili šta će neko misliti o nama. Allah je o čovjeku kazao melekima:
إِنِّي جَاعِلٌ فِي الْأَرْضِ خَلِيفَةً
„Ja ću na Zemlji postaviti namjesnika.“[14]
Čovjek je stvoren da na Zemlji pokazuje Božiju ljubav i milost. U hadisu kudsi Allah kaže za roba koji Mu se približava dobrovoljnim djelima:
كُنْتُ سَمْعَهُ الَّذِي يَسْمَعُ بِهِ، وَبَصَرَهُ الَّذِي يُبْصِرُ بِهِ، وَلِسَانَهُ الَّذِي يَنْطِقُ بِهِ، وَيَدَهُ الَّتِي يَبْطِشُ بِهَا
„…postajem njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegov jezik kojim govori i njegova ruka kojom djeluje.“[15]
Kada spoznamo sebe, spoznajemo i Gospodara
Zato je, prema riječima Imama Alija, a.s., spoznaja sebe ključ za rješenje gotovo svih naših problema. I zato je ona neodvojiva od spoznaje Allaha: „Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara.“ Mi ni za trenutak nismo neovisni o Allahu. Svaki naš dah, sve što vidimo i čujemo i svaka ljubav koju pokažemo mogući su samo Njegovom snagom. Nema moći ni snage osim kod Allaha. Dan kada pronađemo sebe bit će dan kada ćemo pronaći i Allaha.
Šejh Šomali završio je predavanje pozivom koji je upućen i nama. Ako nas je ovaj tekst makar malo potaknuo da tragamo za sobom, odvojimo pola minute i u sebi donesimo odluku da ovo pitanje shvatimo ozbiljnije. Obratimo se Allahu, Koji nas toliko voli: „Allahu moj, pomozi mi da pronađem sebe. Pokaži mi mene.“
Tekst je priređen na osnovu drugog dijela predavanja šejha Dževada Šomalija „Finding God in Our Lives“ (engleski jezik), koje je dostupno na YouTubeu.
[1] Āmidī, Guraru-l-hikem ve duraru-l-kelim; Medžlisi, Bihāru-l-envār, sv. 2, str. 32.
[2] Er-Rūm (30), 21.
[3] Āmidī, Guraru-l-hikem ve duraru-l-kelim.
[4] Āmidī, Guraru-l-hikem ve duraru-l-kelim.
[5] Sād (38), 72; El-Hidžr (15), 29.
[6] Kulejni, El-Kāfī, sv. 1, str. 133–134 (Bābu-r-rūh).
[7] El-Mu’minūn (23), 14.
[8] El-‘Ankebūt (29), 14; Hūd (11), 36; Nūh (71), 26.
[9] El-Enbijā’ (21), 107.
[10] Muslim, Sahīh, Kitābu-l-birr ve-s-sile.
[11] Kulejni, El-Kāfī, sv. 8, str. 177; Muslim, Sahīh, Kitābu-l-birr ve-s-sile.
[12] Ibn Šehrāšūb, Menākibu Āli Ebī Tālib, sv. 4; Medžlisi, Bihāru-l-envār, sv. 46, str. 289.
[13] Nehdžu-l-belāga, pismo 23.
[14] El-Bekare (2), 30.
[15] Kulejni, El-Kāfī, sv. 2, str. 352.
Povezani članci
Odjeća čestitihKako pronaći Allaha u svom životu – pouke iz Arefatske dove Imama Husejna, a.s.
Kako Allaha upoznati iz vlastitog života, a ne samo iz knjiga? Pouke iz Arefatske dove Imama Husejna, a.s., prema predavanju šejha Dževada…
Moral i društvoRealističnost
Imam Ali, a.s.: „Ko traži iskreno odanog prijatelja, traži nešto što neće nikada naći.“ Zašto u prijateljstvu i braku treba biti realističan.
Ehli bejt, a.s.Vlast nad srcima
Imam Ali, a.s.: „Srcima se vlada dobročinstvom.“ Zašto se srca ne osvajaju silom nego dobrotom i kako je služenje drugima zahvalnost za…
