Kako pronaći Allaha u svom životu – pouke iz Arefatske dove Imama Husejna, a.s.

Za neke je Allah samo riječ iz knjige, a za druge stvarnost koju žive svakoga dana. To su dva vrlo različita iskustva. U ovom tekstu, priređenom prema predavanju šejha Dževada Šomalija, govorimo o tome kako Allaha upoznati ne samo iz tuđih riječi, nego i iz vlastitog života. Vodič na tom putu bit će nam Arefatska dova Imama Husejna, a.s., u kojoj Imam prati život čovjeka od vremena prije rođenja do zrelosti i u svakoj fazi pokazuje Božiju ljubav i brigu.
Slika o Allahu koju smo sami stvorili
Mnogi ljudi ne odbacuju Allaha, nego sliku o Njemu koju su dobili od drugih. Kada ih upitamo zašto ne vjeruju, opisuju boga koji je strog i osvetoljubiv i koji ljudima naređuje nasilje. Prenosi se da je jedan učenjak takvom čovjeku odgovorio: „U boga kojeg ti opisuješ ne vjerujem ni ja. Dobro je što u njega ne vjeruješ.“
Ehli bejt, a.s., nas upozorava da čovjek u mislima može stvoriti vlastitu sliku o Allahu, a zatim tu sliku voljeti ili mrziti. Imam Bakir, a.s., kazao je:
كُلُّ مَا مَيَّزْتُمُوهُ بِأَوْهَامِكُمْ فِي أَدَقِّ مَعَانِيهِ مَخْلُوقٌ مَصْنُوعٌ مِثْلُكُمْ مَرْدُودٌ إِلَيْكُمْ
„Sve što svojim predstavama izdvojite, pa makar i u najtananijim značenjima, stvoreno je i načinjeno poput vas i vraća se vama.“[1]
Zato je prvi zadatak svakog vjernika da ispravi svoje razumijevanje Allaha. Mi koji vjerujemo često smo najlošiji predstavnici Onoga u Koga vjerujemo. Neki ljudi, krenuvši putem vjere, postanu oštri i ljuti, osuđuju druge i u ime vjere im nanose nepravdu. Drugi na istom putu postanu blagi i plemeniti. Razlika je u tome kome su se zaista uputili: stvarnom Allahu ili slici koju su sami stvorili.
Dva puta do spoznaje Allaha
Prvi put je učenje iz knjiga i od ljudi. Taj put je važan i potreban, ali na njemu ovisimo o tome šta čitamo i ko nas uči. Ako onaj ko nam govori o Allahu nije i sam Njega pronašao u svom životu, prenijet će nam svoje strahove i zablude.
Drugi put je da Allaha pronađemo u vlastitom životu. Na taj put pozivali su vjerovjesnici i Ehli bejt, a.s. Oni o Allahu nisu govorili na osnovu nagađanja, nego iz stvarne spoznaje. Jedan od najljepših izvora te spoznaje jesu njihove dove. Zašto baš dove? Hadis je često odgovor na pitanje određenog čovjeka, prilagođen njegovom razumijevanju, kao što i mi drugačije odgovaramo djetetu od pet godina, a drugačije odrasloj osobi. U dovi, međutim, Imam, a.s., ne govori čovjeku, nego Allahu, pa u njoj otkriva ono što zaista zna o svome Gospodaru.
Allah je u našem životu od samog početka
Mnogi Allaha zamišljaju kao nekoga ko je daleko: izdaleka nas posmatra, bilježi naše greške i čeka kraj našeg života da bi nas nagradio ili kaznio. Takav bog nam nije potreban svaki dan i teško ga je voljeti. S njim imamo samo pogodbu: „Pokoravat ću Ti se da me ne kazniš.“
Imam Husejn, a.s., u Arefatskoj dovi opisuje sasvim drugačiju vezu. Allah je prisutan u našem životu i prije nego što smo došli na ovaj svijet:
ابْتَدَأْتَنِي بِنِعْمَتِكَ قَبْلَ أَنْ أَكُونَ شَيْئاً مَذْكُوراً
„Počeo si me obasipati Svojom blagodati prije nego što sam bio išta spomena vrijedno.“[2]
Imam, a.s., zatim zahvaljuje Allahu i na vremenu u kojem je rođen:
لَمْ تُخْرِجْنِي لِرَأْفَتِكَ بِي وَلُطْفِكَ لِي وَإِحْسَانِكَ إِلَيَّ فِي دَوْلَةِ أَئِمَّةِ الْكُفْرِ الَّذِينَ نَقَضُوا عَهْدَكَ وَكَذَّبُوا رُسُلَكَ، لَكِنَّكَ أَخْرَجْتَنِي لِلَّذِي سَبَقَ لِي مِنَ الْهُدَى الَّذِي لَهُ يَسَّرْتَنِي وَفِيهِ أَنْشَأْتَنِي
„Zbog Svoje samilosti prema meni, Svoje blagosti i Svoga dobročinstva nisi me izveo na svijet u vrijeme vlasti predvodnika nevjerstva, koji su prekršili Tvoj zavjet i Tvoje poslanike u laž utjerivali, nego si me izveo radi upute koju si mi unaprijed odredio, za koju si me pripremio i u kojoj si me odgojio.“[3]
Vrijeme i mjesto našeg rođenja, kao ni porodica u kojoj smo odrasli, nisu slučajni. Neko će reći: „Moja porodica je imala mnogo teškoća. Zašto mi je Allah to odredio?“ Sjetimo se priča koje volimo: gotovo svaka priča o junaku počinje teškoćama. Otac koji nas nije razumio, majka koja je bila odsutna, siromaštvo ili bolest mogu biti dio priče koja će jednog dana dobiti smisao. Allah na najljepši način piše priču života svakoga od nas, a svako od nas je junak svoje priče.
Ljubav roditelja je Božija ljubav
Dijete se ne može samo brinuti o sebi. Ljudsko dijete jedno je od najbespomoćnijih bića i dugo mu je potrebna tuđa briga. Imam Husejn, a.s., u dovi kaže da je upravo Allah tu brigu usadio u srca onih koji su nas odgajali:
وَرَزَقْتَنِي مِنَ الْغِذَاءِ لَبَناً مَرِيئاً، وَعَطَفْتَ عَلَيَّ قُلُوبَ الْحَوَاضِنِ، وَكَفَّلْتَنِي الْأُمَّهَاتِ الرَّوَاحِمَ
„Za hranu si mi dao blagotvorno mlijeko, srca onih koji su me njegovali učinio si nježnim prema meni i povjerio si me brizi milostivih majki.“[4]
Ako želimo pronaći Allaha, ne moramo Ga tražiti daleko. Pogledajmo ljubav koju su nam pružili roditelji ili oni koji su se brinuli o nama. Svaki put kada su nam pokazali ljubav, kroz njih nam je Svoju ljubav pokazivao Allah. A kada su griješili, to ne znači da nas Allah nije volio. Oni su samo ljudi i nisu uvijek uspijevali prenijeti svu ljubav koju je On želio da primimo. Isto je i s nama kada postanemo roditelji: Allah kroz nas želi pokazati ljubav našoj djeci, ali smo nekada umorni, nestrpljivi i slabi.
Kada odrastemo: poziv da ljubav primamo direktno
Nakon djetinjstva dolazi doba razumijevanja. Imam, a.s., kaže:
حَتَّى إِذَا اكْتَمَلَتْ فِطْرَتِي وَاعْتَدَلَتْ مِرَّتِي أَوْجَبْتَ عَلَيَّ حُجَّتَكَ بِأَنْ أَلْهَمْتَنِي مَعْرِفَتَكَ، وَرَوَّعْتَنِي بِعَجَائِبِ حِكْمَتِكَ
„A kada se moja priroda upotpunila i moja snaga uravnotežila, utvrdio si nada mnom Svoj dokaz time što si me nadahnuo da Te spoznam i zadivio me čudesima Svoje mudrosti.“[5]
Djeci često pogrešno predstavljamo vjeru. Kada dođu u godine vjerske punoljetnosti (teklifa), kažemo im: „Do sada si bio dijete i život je bio lijep. Od sada imaš obaveze, a ako propustiš namaz, čeka te kazna.“ Prava priča je drugačija. Do tog doba čovjek je Božiju ljubav primao preko drugih ljudi. Kada odraste, Allah ga poziva: „Sada dođi Meni i primaj tu ljubav direktno.“ Zašto bi iko stajao između nas i našeg Gospodara?
Allahu nije potreban naš ibadet. Kur’an kaže:
„Ako budete nezahvalni, i vi i svi koji su na Zemlji, Allah je, zaista, Neovisan i Hvaljen.“[6]
Imam Ali, a.s., kazao je:
إِنَّ اللَّهَ سُبْحَانَهُ وَتَعَالَى خَلَقَ الْخَلْقَ حِينَ خَلَقَهُمْ غَنِيّاً عَنْ طَاعَتِهِمْ، آمِناً مِنْ مَعْصِيَتِهِمْ، لِأَنَّهُ لَا تَضُرُّهُ مَعْصِيَةُ مَنْ عَصَاهُ، وَلَا تَنْفَعُهُ طَاعَةُ مَنْ أَطَاعَهُ
„Allah, slavljen i uzvišen neka je, stvorio je stvorenja, a kada ih je stvorio, nije Mu bila potrebna njihova pokornost niti se morao čuvati njihovog griješenja, jer Mu ne šteti grijeh onoga ko Ga ne posluša niti Mu koristi pokornost onoga ko Mu se pokori.“[7]
Sve što činimo u vjeri činimo radi sebe. To ne treba biti samo nešto u šta vjerujemo, nego i nešto što doživljavamo. Ako namaz i učenje Kur’ana ne doživljavamo kao lijep i koristan dio svoga dana, onda nešto nedostaje u načinu na koji ih obavljamo.
Česta je i zabluda da moramo biti dobri da bi nas Allah volio. Allah nas je volio prije nego što smo išta uradili, kao što kaže Imam Husejn, a.s. Namaz, post, Kur’an i dova ne služe tome da Allaha preklinjemo za ljubav koje nema. Oni otvaraju naša srca kako bismo osjetili ljubav koja je već tu.
Namaz kao izvor ljubavi i snage
Mnogi ljudi danas ne osjećaju da su voljeni i cijenjeni, niti da ih iko zaista primjećuje. Zato su odrasli često napeti i mrzovoljni: neko nas slučajno gurne na ulici, a mi odmah planemo. Djeca, s druge strane, zaplaču, a već nakon dvije minute ponovo se igraju. Kada smo posljednji put cijeli dan proveli u radosti, bez ikakvog vanjskog povoda?
Kada čovjek ne osjeća ljubav, njegova duša može postati gruba, pa i opasna. Pripovijeda se o čovjeku koji je zbog više ubistava bio osuđen na smrt. Pred pogubljenje mu je došao jedan pobožni svećenik i s ljubavlju mu stavio ruku na rame. Osuđenik je rekao: „Znaš li da mi niko nikada u životu nije ovako stavio ruku na rame?“ Nedostatak ljubavi može lijepu dušu pretvoriti u čudovište, a ispod svega toga i dalje ostaje ljudska duša koja čezne za ljubavlju.
Sve za čim čovjek u životu juri, bilo da je to unapređenje, novac, ugled ili veza, u konačnici je pokušaj da se iznutra osjeća bolje. Arefatska dova nam pokazuje da za tu unutrašnju potrebu postoji samo jedno rješenje: vratiti se Izvoru. Kur’an kaže:
„Zaista, Allahovim spominjanjem srca se smiruju.“[8]
Namaz je mjesto na kojem se ta ljubav prima. Ipak, mi ga često obavljamo kao teret koji treba što prije skinuti „da bismo se poslije opustili“. Vjeru, koja je priča o ljubavi, pretvorili smo u suhoparnu dužnost.
To se vidi i u načinu na koji se ponekad tumači sura El-Muzzemmil. U njoj Allah Poslaniku, s.a.v.a., kaže:
يَا أَيُّهَا الْمُزَّمِّلُ قُمِ اللَّيْلَ إِلَّا قَلِيلًا
„O ti, umotani, probdij noć, osim malog dijela.“[9]
Neki ovo objašnjavaju samo kao dodatnu obavezu: Poslanik, s.a.v.a., ima veću odgovornost, pa mora više klanjati. Međutim, kada se ajet čita zajedno s ajetima koji slijede, otkriva se dublje značenje:
إِنَّ نَاشِئَةَ اللَّيْلِ هِيَ أَشَدُّ وَطْئًا وَأَقْوَمُ قِيلًا إِنَّ لَكَ فِي النَّهَارِ سَبْحًا طَوِيلًا
„Zaista je noćno ustajanje djelotvornije i za riječ prikladnije, a danju ti, doista, imaš mnogo posla.“[10]
Kao da Allah kaže: „Danju ćeš se susretati s mnogo ljudi. Neki od njih bit će nemirni, neki ljuti, i povređivat će te. Zato Mi dođi noću da te ispunim ljubavlju i snagom, kako ti tokom dana ništa ne bi moglo poremetiti mir.“ Poslanika, s.a.v.a., kamenovali su u Taifu, a on je molio Allaha da uputi njegov narod, jer ne zna šta čini. Kako je mogao biti tako blag prema onima koji su ga gađali kamenjem, a mi ponekad ne možemo podnijeti ni sitnu grešku svoga supružnika ili djeteta? Odgovor je u izvoru iz kojeg je crpio snagu. Svaki dio vjere je, u suštini, put da od Allaha primimo ljubav i snagu kako bismo bili bolji prema ljudima oko sebe.
Allah prekriva naše greške
Veza s Allahom ne uspostavlja se preko noći. Na tom putu ćemo mnogo griješiti, ali Božija ljubav ne prestaje kada pogriješimo. On nam daje nove prilike i prekriva naše greške pred drugima. Imam Husejn, a.s., u Arefatskoj dovi kaže:
يَا مَنْ سَتَرَنِي مِنَ الْآبَاءِ وَالْأُمَّهَاتِ أَنْ يَزْجُرُونِي، وَمِنَ الْعَشَائِرِ وَالْإِخْوَانِ أَنْ يُعَيِّرُونِي، وَمِنَ السَّلَاطِينِ أَنْ يُعَاقِبُونِي، وَلَوِ اطَّلَعُوا يَا مَوْلَايَ عَلَى مَا اطَّلَعْتَ عَلَيْهِ مِنِّي إِذاً مَا أَنْظَرُونِي، وَلَرَفَضُونِي وَقَطَعُونِي
„O Ti Koji si me zaklonio od očeva i majki da me ne bi korili, od rodbine i braće da me ne bi sramotili i od vladara da me ne bi kažnjavali! Da su oni, o moj Gospodaru, saznali o meni ono što Ti znaš, ne bi mi dali odgode, nego bi me odbacili i prekinuli sa mnom.“[11]
Allah zna o nama i ono što niko drugi ne zna, a ipak nas ne odbacuje.
Kako nam se Allah pokazuje
Da bismo pronašli Allaha, nije dovoljno samo čitati knjige, koliko god to bilo korisno. Potrebno je posmatrati vlastiti život i prepoznati načine na koje nam se Allah obraća. Arefatska dova ukazuje na više takvih načina, a ovdje ćemo spomenuti dva.
1. Glas srca. Sigurno nam se desilo da nakon nekog postupka osjetimo u sebi: „Nisam to trebao uraditi.“ To Allah dolazi u naše srce da ispravi naš pogled i smjer našega života. U suri Eš-Šems Allah se zaklinje jedanaest puta: Suncem, Mjesecom, danom, noći, nebom, Zemljom… a zatim dušom:
وَنَفْسٍ وَمَا سَوَّاهَا فَأَلْهَمَهَا فُجُورَهَا وَتَقْوَاهَا
„I dušom i Onim Koji ju je uobličio, pa joj nadahnuo njen grijeh i njenu bogobojaznost.“[12]
Zašto toliko zakletvi? Kao da Allah kaže: „Neprestano govorim direktno tvome srcu, a ti, kada Me želiš upoznati, nikada ne pomisliš da pogledaš u svoje srce.“ Teško nam je prihvatiti koliko nam je Allah blizu. On nije negdje „tamo“, daleko od nas. Kur’an kaže:
„I znajte da Allah posreduje između čovjeka i njegova srca.“[13]
Zato je dobro da svakoga dana odvojimo malo vremena, sjednemo u tišini i upitamo se: „Šta mi govori moje srce?“
2. Životni događaji. Ponekad nam se Allah pokazuje kroz ono što nam se dešava. Mnogi misle da njihova opskrba dolazi od posla, pa ih hvata strah na samu pomisao da bi ga mogli izgubiti. Neki zaista ostanu bez posla. Na početku su očajni: „Kako ću platiti kiriju, kredit i račune? Kako ću prehraniti djecu?“ Prođe mjesec-dva, opskrba stiže s raznih strana, a na kraju možda nađu i bolji posao od prethodnog ili s prijateljem pokrenu vlastiti. Kroz takvo iskustvo Allah čovjeku poručuje: „Nije te hranio taj posao, nego Ja.“ Kur’an kaže:
„Ko se Allaha boji, On će mu izlaz pokazati i opskrbit će ga odakle se i ne nada. Ko se na Allaha osloni, On mu je dovoljan.“[14]
Neki su godinama molili Allaha da se vjenčaju s određenom osobom, ali se to nije desilo. Kasnije su upoznali nekoga ko im je bio mnogo prikladniji i danas zahvaljuju Allahu što im ta prva želja nije ispunjena. Kur’an kaže:
„A možda vam je mrsko nešto što je za vas dobro, a možda volite nešto što je za vas loše. Allah zna, a vi ne znate.“[15]
Svako od nas ima drugačiju priču, ali u životu svakoga dođe trenutak u kojem mu Allah pokaže: „Tu sam. Brinem se o tebi.“ Od nas ovisi hoćemo li to primijetiti.
Put povjerenja: tevekkul i rida
U hadisu s Miradža, koji prenosi jedan od najvažnijih razgovora Poslanika, s.a.v.a., s Uzvišenim Allahom, Poslanik je upitao koje je djelo najbolje. Allah mu je odgovorio:
لَيْسَ شَيْءٌ عِنْدِي أَفْضَلَ مِنَ التَّوَكُّلِ عَلَيَّ وَالرِّضَا بِمَا قَسَمْتُ
„Kod Mene nema ništa vrednije od oslanjanja na Mene i zadovoljstva onim što sam odredio.“[16]
Allahu ništa ne možemo dati. On od nas traži samo da Mu vjerujemo, odnosno da imamo povjerenja u Njega i da znamo da je uz nas i da nam želi pomoći. To je tevekkul, oslanjanje na Allaha. Iznad njega je rida, zadovoljstvo Božijim određenjem.
Duhovni put može se uporediti s vožnjom. Na početku sami sjedimo za upravljačem svoga života: pokušavamo se brinuti o sebi i porodici i sve kontrolisati. Čim se suočimo s nečim što je iznad naše moći, obuzme nas strah: „Šta će biti s mojom djecom ako umrem? Šta ako me supružnik napusti? Šta ako…?“ Tjeskoba je, u suštini, osjećaj da ne možemo kontrolisati svoj život.
Onda shvatimo da postoji Onaj Koji nas je volio i prije nego što smo se rodili, pa Mu predamo upravljač. Ali i dalje Mu govorimo kuda da vozi: „Allahu moj, brini se o meni, ali nemoj ovo, nemoj ono.“ Svi imamo spisak prigovora i prijedloga. To pokazuje da još ne vjerujemo potpuno Njegovom planu. U tome nema ništa sramotno, to je dio puta.
Ponekad nas Allah provede upravo kroz ono za šta smo mislili da nećemo preživjeti: gubitak posla, kraj veze, rastanak s nekim bez koga nismo mogli zamisliti život. Zatim vidimo da smo preživjeli i da smo jači nego što smo mislili. Tada počinjemo vjerovati Allahu, a i sebi. Allah nam na kraju može dati i posao, i odnose, i imetak, ali je mnogo ljepše imati ih kada se više ne bojimo da ćemo propasti ako ih izgubimo. To je rida: predali smo upravljač Allahu i više nismo tjeskobni, nego smireni.
Zaključak
Allaha ne treba tražiti samo u knjigama, jer je On od samog početka prisutan u našem životu. Odabrao je vrijeme i mjesto našeg rođenja, kroz roditelje nam je pokazivao ljubav, prekrivao je naše greške i govorio našem srcu. Kroz događaje u našem životu poručuje nam da se brine o nama. Vjera je poziv da tu ljubav primamo direktno od Njega, a namaz, post, Kur’an i dova su vrata kroz koja ona ulazi u srce. Niko nas ne može natjerati da to vidimo. Svako to mora sam prepoznati u vlastitom životu, u svoje vrijeme. Neka nam Allah pomogne da Ga pronađemo na taj način i da Mu se potpuno povjerimo.
Tekst je priređen na osnovu prvog dijela predavanja šejha Dževada Šomalija „Finding God in Our Lives“ (engleski jezik), koje je dostupno na YouTubeu. Šire o ovoj dovi šejh Šomali piše u knjizi „Duhovnost Imama Husejna kroz komentar Arefatske dove“.
Nastavak ove teme donosimo u tekstu „Spoznaja sebe – ko smo mi zaista?“.
[1] Medžlisi, Bihāru-l-envār, sv. 66, str. 293.
[2] Arefatska dova Imama Husejna, a.s.: Ibn Tāvūs, El-Ikbāl bi-l-a‘māli-l-hasene; Kef‘ami, El-Beledu-l-emīn; Mefātīhu-l-džinān.
[3] Arefatska dova Imama Husejna, a.s.: Ibn Tāvūs, El-Ikbāl bi-l-a‘māli-l-hasene; Kef‘ami, El-Beledu-l-emīn; Mefātīhu-l-džinān.
[4] Arefatska dova Imama Husejna, a.s.: Ibn Tāvūs, El-Ikbāl bi-l-a‘māli-l-hasene; Kef‘ami, El-Beledu-l-emīn; Mefātīhu-l-džinān.
[5] Arefatska dova Imama Husejna, a.s.: Ibn Tāvūs, El-Ikbāl bi-l-a‘māli-l-hasene; Kef‘ami, El-Beledu-l-emīn; Mefātīhu-l-džinān.
[6] Ibrahim (14), 8.
[7] Nehdžu-l-belāga, hutba 193 (hutba o bogobojaznima, upućena Hemmamu).
[8] Er-Ra‘d (13), 28.
[9] El-Muzzemmil (73), 1–2.
[10] El-Muzzemmil (73), 6–7.
[11] Arefatska dova Imama Husejna, a.s.: Ibn Tāvūs, El-Ikbāl bi-l-a‘māli-l-hasene; Kef‘ami, El-Beledu-l-emīn; Mefātīhu-l-džinān.
[12] Eš-Šems (91), 7–8.
[13] El-Enfāl (8), 24.
[14] Et-Talāk (65), 2–3.
[15] El-Bekare (2), 216.
[16] Hadis s Miradža: Dejlemi, Iršādu-l-kulūb, sv. 1; Medžlisi, Bihāru-l-envār, sv. 74, str. 21.
Povezani članci
Odjeća čestitihSpoznaja sebe – ko smo mi zaista?
„Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara.“ Zašto smo zaboravili ko smo i kako ponovo pronaći sebe – prema predavanju šejha Dževada…
Moral i društvoRealističnost
Imam Ali, a.s.: „Ko traži iskreno odanog prijatelja, traži nešto što neće nikada naći.“ Zašto u prijateljstvu i braku treba biti realističan.
Ehli bejt, a.s.Vlast nad srcima
Imam Ali, a.s.: „Srcima se vlada dobročinstvom.“ Zašto se srca ne osvajaju silom nego dobrotom i kako je služenje drugima zahvalnost za…
