U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog!
Allahu moj! Blagoslovi Muhammeda i porodicu Muhammedovu!
Knjiga “Putovanje u Nevidljivi svijet” spada u najpoznatije knjige posljednjeg stoljeća koju je napisao sejjed Mohammad Hasan Hosejni, poznat kao Aga Nadžafī Kūćānī. Rahmetli Aga Nadžafī Kūćānī, iako je bio vjersko lice, je ovo djelo napisao poput jednog profesionalnog romanopisca u kojem pojašnjava kazivanje nakon doživljene svoje smrti, te na taj način čitaoca upoznaje sa strahotama koje će ga čekati nakon smrti.
Budući da je sam bio od velikana u irfanu i duhovnom putovanju, neki učenjaci i velikani ovo djelo opisuju kao njegovo otkrovljenje, dok drugi smatraju da je napisano u obliku kazivanja temeljeno na ajetima i predajama.
Vođeni idejom da mjesec Ramazan iskoristimo na jedan poseban način, odlučili smo se da Vas počastimo prijevodom skraćene verzije ove vrijedne knjige, a kada je riječ o prijevodu izvornog djela, na njemu se već radi i nadamo se, uz Vaše dove, da ćemo vas moći u što skorije vrijeme i njime počastiti.
Putovanje u Nevidljivi svijet
Kada sam umro, vidio sam sebe kako stojim, oslobođen od moje bolesti, osjećajući se zdravo, gledao sam rodbinu u žalosti oko moga tijela. Bio sam tužan zbog njihovog plača i rekoh im da sam izliječen, a ne mrtav – ali niko me nije čuo.
Moje je tijelo bilo okupano i umotano. Pridružio sam se i povorci dženaze, u kojoj sam vidio mnogo divljih životinja koje su me uplašile, a drugi ljudi nisu ni primjećivali ove zvijeri.
Moje je tijelo spušteno u mezar – prvo glava. Upravo u tom trenutku pojavile su se mnogobrojne životinje i počele napadati moje tijelo. Moj je strah nadilazio granice, ali drugi ljudi su se ponašali kao da ih nisu ni vidjeli. Moje pozive za pomoć niko nije čuo.
Odjednom pojaviše se neki ljudi koji uđoše u mezar i otjeraše životinje. Zahvalio sam im se. Rekli su mi da su oni moja “dobra djela”, dok su zvijeri moja “loša djela”.
Kabur je bio zatvoren nad mojim mrtvim tijelom, a svi moji prijatelji i rođaci napustili su me u usamljenom zatočeništvu. Bojao sam se i bio sam zbunjen. Iznenada kabur je zadrhtao i otvorio se.
Ušla su dva ogromna meleka sa zastrašujućim licima. Dim i vatra su sukljali iz njihovih usta i nosnica. U rukama su držali užarene željezne šipke. Najednom me gromovitim glasom upitaše: “Ko je tvoj Gospodar?” U svom užasnom strahu nisam mogao govoriti i molio sam Allaha za pomoć te tražio savjet Imama Alija, a.s., znajući da on pomaže u najtežim trenucima.
Moja ih je šutnja razljutila i ponovili su pitanje. Strah me napustio i odgovorio sam učenjem 22. i 23. ajeta sure Hašr.[1]
Zatim su me upitali: “Ko je tvoj Poslanik? Koja je tvoja knjiga? Koja je tvoja kibla? Ko su tvoji Imami?” Odgovorio sam. Činilo se da su zadovoljni mojim odgovorima.
Zatim me upitaše: “Koji je izvor tih odgovora?” Ponovno sam se zbunio. Hoće li argumenti koje sam naučio u mračnom, neznalačkom i materijalnom svijetu biti istiniti u ovom prosvijetljenom, osvijetljenom mjestu?!
Ponovno sam molio Allaha posredovanjem Imama Alija, a.s. Odjednom mi je dat odgovor. “Allah me vodio”, odgovorio sam. Rekli su: “Onda spavaj kao mladenac”, i ostaviše me. Osjetio sam kako me strah napušta i mirno sam zaspao.
Kada sam se probudio, našao sam se u ugodnoj sobi sa lijepim mladićem. Nakon što smo se pozdravili s poštovanjem, rekao mi je: “Moje je ime Hādī (Vodič). Vodio sam te do tvojih posljednjih odgovora. Da si pogrešno odgovorio, tvoj bi mezar bio ispunjen vatrom iz Džehennema.”
Upitao sam ga: “Reci mi, kako me tako dobro poznaješ, a da me prije nisi upoznao?” Odgovorio je: “Ja sam veza ljubavi i prijateljstva koju si imao s Imamom Alijem, a.s., i Ehli bejtom časnog Poslanika, s.a.v.a. Uvijek sam bio s tobom, ali nikad nisi osjetio moju prisutnost, jer u materijalnom je svijetu vašem vidu nedostajala moć da me pojmite.” Otišao je nakon našeg razgovora. Ubrzo sam zaspao.
Kad sam se probudio, ugledao sam dvojicu muškaraca kako sjede pokraj mene, jedan je bio lijep, a drugi ružan. Njuškali su moje tijelo od glave do pete, šaputali jedan drugome, a zatim napunili su određene kutije i zapečatili ih. Shvatio sam da se moja djela ocjenjuju i bilježe. Po završetku svoje zadaće, vezali su mi neke listove oko vrata i stavili kutije pokraj moje glave.
Potom stavili u željezni kafez, koji je postajao manji i tješnji zaokretanjem poluge. Bio sam prestrašen i nisam mogao disati. Čuo sam kako mi kosti pucaju, a iz mog tijela se izlijevalo ulje, koje su oni brisali. Ubrzo sam se onesvijestio i postao nesvjestan onoga što se događa.
Kad sam se vratio svijesti, našao sam se kako ležim sa glavom na Hādijevom krilu. Počeo sam tiho plakati. On me tješio i rekao: “Svako se mora suočiti s ovim ispitima u mezaru, zbog prošlih djela koje je činio.” Nakon što je sve učinio udobnim, ostavio me. Činilo mi se da je moje tijelo očišćeno od svih poniženja te je postalo čisto. Shvatio sam da je stezanje u željeznom kafezu zapravo bio čin pročišćavanja od loših osobina, da bi se nečistoće, kao rezultat stiskanja, istisnule iz njega poput crne nafte koju sam vidio.
U četvrtak navečer, posjetio sam svoju kuću u obliku golubice. Vidio sam da su moja porodica i prijatelji učili Kur'an, slušali vjerska predavanja i zatim jeli dobru hranu. Bio sam tužan jer je sve bilo učinjeno samo zbog običaja. Nije bila pozvana ni jedna potrebna ili zaslužna osoba. Kakvog je dobra meni od takve hrane?
Kad sam se vratio u mezar, vidio sam Hādija s pladnjem slatkih zrelih jabuka. “Odakle one dolaze?”, upitao sam. “Neko je iskreno proučio suru Fātihu pored tvog mezara, i Allah te je nagradio”, odgovorio je. Zatim me obavijestio o još jednoj dobroj vijesti: “Sin Imama, čiji si mezar posjetio, i vjerski učenjaci, kojih si se prisjećao u svojim noćnim molitvama, dolaze da te posjete.”
Gosti su stigli, a najistaknutiji među njima bili su hz. Abbās, a.s., i hz. Ali Ekber, a.s. Njihova su veličanstvena lica bila vrlo svijetla i nosili su ratne kacige, štit, sablju, kao da su spremni za borbu. Hz. Abbas, a.s., mi se obratio: “Tvoje sjećanje na mog oca, Imama Alija, a.s., potvrdilo je tvoje spasenje. Oprošteno ti je i oslobođen si.” Nakon ugodnog razgovora, gosti su otišli.
Došlo je vrijeme da krenem dalje i uzimajući svoju torbu djela, krenuo sam putem koji mi je Hādī pokazao. Nakon što sam prešao određenu udaljenost, počeo sam osjećati umor i žeđ.
U tom trenutku mi se pridružila ružna osoba, po imenu “Ebu-l-Hevl”. Rekao mi je: “Zovu me ‘neznanje’. Moj je nadimak ‘neposlušnost’. Moje je porodično ime ‘Ebu-l-Hevl’ (otac straha i užasa). Moj je cilj stvaranje nereda, dovesti u zabludu ljude i tjerati ih da zalutaju.”
Naveo me je da krenem prečacem, pa sam napustio glavnu cestu, što se pokazalo kao teži put, pun jaraka, prljavštine i trnja s mnogo zmija i škorpiona. Neizdrživa vrućina učinila me i jako žednim, ali moj se saputnik smijao i činilo se da uživa u mojoj situaciji.
Na otvorenom terenu, ugledali smo zrele lubenice koje je pojeo s uživanjem i meni je ponudio malo. “To je nečija imovina, pa stoga nije ih dobro jest bez dozvole.” – rekoh, Iskušao me još jednom govoreći: “Ne budi tako pobožan. Kur'an kaže:
فَمَنِ اضْطُرَّ غَيْرَ بَاغٍ وَ لَا عَادٍ فَلَا إِثْمَ عَلَيْهِ إِنَّ اللَّهَ غَفُورٌ رَحِيمٌ
A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije. Allah zaista prašta i milostiv je.[2]
Ponovno sam upao u njegovu zamku i zagrizao sam voće. Na moj užas, bilo je tako gorko da su mi se usta i grlo povrijedili. “Ebu Džehlove lubenice!”, pomislih.
Neočekivano su nas napali pas i čuvar zemlje. Bio sam žestoko isprebijan jer sam bio na tuđem imanju bez dopuštenja. Dok sam stigao do pravog puta, bio sam u lošem stanju. Ebu-l-Hevl, koji je pobjegao od premlaćivanja, smijao se i uživao dok sam plakao i pozivao Hādija za pomoć. “Sjeme tih patnji – ti si posijao na Zemlji, i to uz moju pomoć!”, viknuo je.
Nakon nekog vremena stigao sam do otvorenog i prozračnog grada. Tražio sam od čuvara da me oslobodi od Ebu-l-Hevla. Odgovorio je: “Ebu-l-Hevl je neodvojiv od tebe, baš kao i tvoja sjena! On ne može ući u grad Svjetlosti, ali kada sutra nastaviš put, ponovo će biti pored tebe.”
Proveo sam noć u ovom mjestu. Bilo je prelijepo i sreo sam neke stare poznanike. Bili smo sretni s najboljim ljudima, hranom i uslugom. Osjećali smo zahvalnost prema Allahu što nas je zbog naših malih djela na Zemlji obilno nagradio.
Sutradan sam nastavio dalje. Na križanju puta, na moje zaprepaštenje, vidio sam kako se Ebu-l-Hevl približava poput crnog dima. Stražar je to ugledao i rekao: “Ebu-l-Hevl je lice tvojih vlastitih loših osobina, poput nepravde, ponosa, želje i ljutnje. Ako ih se nisi okanio na Zemlji, kako ih možeš odvojiti od sebe sada?”
Krenuo sam dalje s Ebu-l-Hevlom pokraj mene. Uskoro smo stigli do planine koja je s jedne strane imala duboki jarak. Ebu-l-Hevl me namamio da se popnem. Prihvatio sam, i na moje veliko iznenađenje penjanje se pokazalo vrlo teškim i opasnim. Nekoliko puta sam skliznuo i povrijedio se, umalo padajući u jarak. Ebu-l-Hevl se nasmijao i rekao: “Onaj ko je ponosan na ovom svijetu, Allah će mu slomiti leđa, a onaj koji pokušava biti viši od drugih, Allah će trljati njegov nos od zemlju. Sve si ovo pročitao (u Kur'anu), ali nikad nisi postupio po tome!”
Nakon nekog vremena stigao sam do vrta s ribnjakom oko kojeg su neki ljudi sjedili i jeli voće. Pozdravili su me i pozvali: “Postili smo u vrijeme naše smrti. Budući da si ti bio domaćin ljudima koji su postili, možeš također da se poslužiš ovim voćem. Što se tiče Ebu-l-Hevla, tvoje oružje protiv njega je kontrola koju si imao u životu nad svojim željama.”
Sljedeći dio putovanja bio je lagan. S obje strane puta nalazila su se stabla okićena voćem, a uz njega je tekla rijeka – kao da gledamo u Božju ljepotu.
Stigao sam do sljedeće postaje bez osjećaja umora. Posebna palača, izgrađena od zlata i srebra, bila je rezervirana za moj dolazak. Službenici su bili lijepi i pristojni i brinuli su za moju udobnost.
Kada je pala noć, palača je postala osvijetljena. Odmah sam shvatio da je ta svjetlost poticala od stabla Allahova Poslanika, Muhameda, s.a.v.a., i njegovih potomaka, a.s., te je ovaj grad bio za one koji su imali ljubav prema njima. Zahvalio sam Allahu za Njegovu milost i izobilje, zahvalio sam i Njegovom Vjerovjesniku, Muhammedu, s.a.v.a., i njegovim potomcima, a.s., jer su nas vodili prema pravom putu.
Sljedećeg jutra krenuo sam ka sljedećoj postaji. Ponovo je put bio lagan i lijep s bujnim zelenim stablima, hladnom vodom u jezerima i ugodnim povjetarcem.
Nakon izlaska iz grada, staza je postala uska i stjenovita. Iznenada se pojavio Ebu-l-Hevl i pokušao me navesti da krenem još jednim prečacem, ali sam se zadržao na istoj stazi, bez pouzdanja u njega, pošto sam već pretrpio iskušenja u njegovim rukama. Ponavljao sam: “Napustite ono čime se slaže narod, jer je napredak (spas i uputa) u protivljenju njima!”
Ubrzo smo opet stigli do dobre staze i brzo smo došli na sljedeću postaju. Hādi me dočekao na kapiji. Pozdravili smo se i zagrlili. Rekao je: “Nemoj se još smatrati sigurnim od Ebu-l-Hevla. Ima moćno oružje obmane, a ja mogu samo da te upozorim protiv zabluda i obmana njegovih, pa budi vrlo oprezan da ne upadneš u zamku. Pošto je danas petak, idi i posjeti svoju porodicu i pogledaj jesu li učinili ikakva dobra djela u tvoje ime?!”
Ponovo sam posjetio svoj dom. Rastužilo me ono što sam vidio. Moja porodica je prolazila kroz teška vremena bez da se neko brine za njihovu dobrobit. Molio sam se: “O, Najmilostiviji! Sažali se mojoj porodici i meni, jer Ti si Gospodar svega!” Zatim sam primijetio da se moja porodica također moli za mene i plače sjećajući se dobrih vremena koja su imali tokom moga života.
Kad sam se vratio, našao sam snažnog konja pored Hādija. “Tvoja se porodica molila za tebe i Allahov je blagoslov došao do tebe u ovom obliku. Trebat će ti ovaj konj za tvoj sljedeći put, – rekao je, a tvoja molitva za tvoju porodicu je odobrena i odsad će živjeti u udobnosti i dobrobiti.”
Vratio sam se u svoju sobu i bio ugodno iznenađen kad sam u njoj ugledao prelijepu djevojku. Oči su joj bile sjajne i činilo se da njihov sjaj osvjetljava cijelu sobu. “Ova je djevojka bila vjenčana s vtobom i posebno poslana ovdje večeras iz doline Mira”, rekao je Hādi i napustio nas.
Sljedećeg jutra ponijevši štap i mač, uzjahao sam konja i krenuo dalje. Tlo je bilo pješčano i sklisko. Vidio sam životinje slične majmunima koji su, kako sam shvatio, zapravo bili ljudi jer nisu imali repa ni dlake i hodali su na dvije noge. Gnoj i krv su curili iz njihovih intimnih dijelova odvratnog smrada. “Ovo je zemlja Strasti i Požude”, rekao je Hādi, “Ti ljudi su bili preljubnici. Čuvaj se da ne odstupiš od pravog puta, jer bi to mogao biti kraj za tebe.”
Zatim sam vidio ljude nalik životinjama koji su visili na stubovima, a njihove intimne dijelovi su bili zakovani na stubove s velikim željeznim čivijama. Neki su također bili tučeni i vrištali su u bolovima. Hādi me je obavijestio da su ti ljudi navikli na uživanje u raznim zabranjenim seksualnim užicima.
Odjednom se pojavio Ebu-l-Hevl i pokušao da me navede na put sa strane. Odlučno sam slijedio Hādijev savjet i držao se pravog puta, jer spasenje leži jedino u slijeđenju pravog puta.
Jašući na konju, osjetio sam kako se zemlja trese, vjetrovi su počeli bjesniti i nebo se zamračilo. Kamenje je počelo padati kao kiša. Svuda oko sebe vidio sam ljude, koji su slijedili savjete svog Ebu-l-Hevla, kako propadaju i bivaju zdrobljeni golemim kamenjem koje je padalo. “Ti su ljudi bili homoseksualci”, povikao je Hādi. “Sada se brzo skloni odavde, inače ćeš i ti biti podvrgnut istoj kazni!”
Putovali smo još samo nekoliko kilometara dalje, dok se nismo sasvim udaljili od tog mjesta. Zahvalio sam Allahu i krenuo dalje putovati.
Neočekivano se pojavi prokleti Ebu-l-Hevl. Moj konj poskoči kada ga je ugledao i zbaci me. Bio sam ozbiljno povrijeđen. Hādi je stigao i pomogao mi da ponovo uzjašem. Gorko sam mu se požalio: “Kad god odeš, Ebu-l-Hevl dolazi da mi izazove nevolje.” Odgovorio je: “Ne, ja uvijek odlazim kad stigne Ebu-l-Hevl, a to je zbog tvojih nedjela na zemlji.”
Ispred nas je bila još jedna Zemlja požude. Tu su bili ljudi koji su se prejedali. Oni koji su se prejedali halal stečenom hranom, imali su lica poput magaraca i krava. Oni koji su svoju hranu sticali na haram način, imali su lica svinja i medvjeda s ogromnim stomacima i tankim nogama. Bivali su grozno kažnjavani. Izgledalo je kao da su im stomaci puni vatre.
Brzo smo krenuli dalje i uskoro smo došli do odmarališta u pustom, neplodnom i napuštenom području. Tu su bili i neki drugi putnici, jeli su iz svojih torbi. Kako su moje noge i ruke još uvijek bile bolne, Hādi je nanio malo masti i bol je odmah nestala. “Hādi, kakav je to lijek?”, upitao sam. “Ovo su veličanja i zahvale koje si upućivao Allahu za svaku blagodat koja ti je bila data!”
Sljedećeg dana, Hādi me upozorio da ću sada svjedočiti kažnjavanijima zbog grijeha jezika i savjetovao mi je da ponesem sa sobom vodu i štit. “Tvoji postovi na zemlji su štit koji će te sada zaštititi od Džehennemske vatre.” Na putu smo vidjeli razne životinje koje su se međusobno okrutno borile, a neke su čak jele meso mrtvih tijela. Bile su jako žedne, a iz usta i ušiju su im izlazili plamenovi. To su ogovarači i njihovi slušaoci, lažljivci, oni koji su tražili mahane kod drugih i oni koji su se smijali i izrugivali vjernicima.”
Zatim smo stigli do bašte s voćkama. Odjednom sam shvatio da su te voćke u plamenu! “Šta se ovdje događa?”, upitao sam. “Ovo je bašta koju su vjernici zasadili veličanjem i sjećanjem na Allaha. Ali kad bi ti vjernici lagali ili se prepustili ogovaranju ili vrijeđanju, ista bašta bi bivala prepuštena plamenu. Njihovi grijesi su bili uzrok upropaštenih nagrada za dobra djela koja su ranije činili.”
U petak navečer, ponovno sam otišao do moje kuće kao ptica. Moja su se djeca okupila pod voćkom na kojoj sam sjedio. “Naš je otac posadio ovo stablo i mi uživamo u njegovim plodovima. Neka ga Allah blagoslovi.” Zatim su proučili suru Duhān i suru Insān. Njihove su me molitve usrećile i ja sam se također molio za njih, a potom sam se vratio u moje sadašnje prebivalište.
Kad sam se vratio, moj je konj bio spreman. Hādi mi preda dva poklona. Jedan je bio od hz. Fatime Ez-Zehre, s.a., a drugi od Imama Alija, a.s., pošto što su dvije sure koje su proučila moja djeca povezane s njima. “U vrijeme potrebe ova dva poklona će se sami otvoriti”, Hādi mi reče.
Nakon nekog vremena stigli smo do zemlje Pohlepe i Tvrdičluka. Tamo smo vidjeli ljude s licima poput pasa koji se bore među sobom. Neki su jeli mrtva tijela i vatra je izlazila iz njihovih pozadina. Hādi me obavijestio: “Ovi su ljudi uzimali mito i vršili su pronevjere ili su krali imovinu siročadi.”
Zatim smo ušli u Zemlju Ljubomore. Vidio sam divove nalik robotima kako nam se približavaju. Odjednom se pojavio Ebu-l-Hevl. Moj se konj otrgnuo ugledavši ga i zbaci me. Ebu-l-Hevl je vrištao od smijeha: “O budalo! Daj mi jednog učenog čovjeka koji nije bio ljubomoran. Nikada nećeš izaći iz ove moje zamke!”
Bio sam ljut i počeh se boriti s njim, ali bio je jači i nadvladavao me. Povikao sam za pomoć: “O, Ali, pomozi mi!”
Stvorenja nalik na robote su se odmah okrenula i povukla. Ebu-l-Hevl je također pokušao pobjeći, ali je bio slomljen pod točkovima golemog valjka. Ovo je bio moj posljednji susret s njim!
Ustajući, Hādi i ja smo brzo krenuli dalje. “Hādi, čini se da je Ebu-l-Hevl mrtav.”, rekao sam. “Ne”, odgovorio je Hādi, “Ebu-l-Hevl nikada ne umire. Ali on ti se sada neće približiti jer smo se udaljili od doline Berhūt. Naprijed, ljudi su kažnjavani zbog ponosa i oholosti, ali pošto si se ti oslobodio od ovih osobina u svom životu, nećeš biti uznemiravan.”
Postalo je ugodno kako smo išli naprijed, sa svježim povjetarcem, planinama, zelenilom i vodopadima. Uskoro su brojni šatori postali vidljivi. “Ovo je grad Huma”, rekao mi je Hādi, “to je dolina Prava i Svete Zemlje i ostat ćeš ovdje nekoliko dana.”
Pojavile su se neke sluge, a Hādi me uputio da idem s njima: “Idi ka svom šatoru. Tamo ćeš naći prijatelje.”
Po ulasku me je lijepa djevojka pozdravila. Sjeli smo, a lijep mladić nas je poslužio. Razgovarala je sa mnom o religijskim pitanjima. Dubina njezinog znanja me impresionirala. “Obrazovana sam u svetom gradu Medini i Hz. Fatima, s.a., me odgojila, koja je, kao i njezin otac, grad znanja i čistoće”, rekla je.
Zatim smo pošli u šetnju šumom. Kako bih se približio nekom stablu, njegove voćem natovarene grane svijale su se prema meni. Voće je bilo slatko i svježe i nije ga nestajalo bez obzira koliko sam jeo. Zvonki glasovi su odzvanjali sa drveća pozivajući me da jedem šta god bih volio.
Po povratku u šator pozdravio me Hādi, spreman za nastavak putovanja. Krenuli smo, u pratnji prijatelja i meleka. Uskoro smo se približili brežuljku s tamnim oblacima i s munjama koje su sijevale iz njih. U daljini smo čuli grmljavinu. Meleki su odmah uzviknuli: “Nema snage niti moći, osim sa Allahom!”
Sišli smo niz brdo i pogledali dolje. “Ovo je dolina Berhūt”, rekli su meleki, “a ove munje poput strijela, kopalja i mačeva zapravo su prokletstva koje vjernici šalju neprijateljima Ehli bejta, a.s., i iste munje pogađaju svoje ciljeve.”
Mogli smo vidjeti vatrene strelice, kako prolaze kroz brojne ljude u dolini ne mogavši ih izbjeći. Naricali su i glasovi su zvučali poput zavijanja pasa. Svi smo proklinjali neprijatelje Ehli bejta, a.s., što je prouzrokovalo da se udesetostruče vatrene padavine.
Vidjevši sudbinu neprijatelja Ehli bejta, a.s., osjetio sam se sretnim i zadovoljnim te nastavili smo naše putovanje rekavši: “O, Allahu! Daj im takvu kaznu od koje bi čak i stanovnici Džehennema poželjeli biti oslobođeni.”
[1] El-Hašr (59), 22-23; On je Allah – nema drugog boga osim Njega – On je poznavalac nevidljivog i vidljivog svijeta, On je Milostivi, Samilosni! (22) On je Allah – nema drugog boga osim Njega, Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostataka, Onaj koji svakoga osigurava, Onaj koji nad svim bdi, Silni, Uzvišeni, Gordi. Hvaljen neka je Allah, On je vrlo visoko iznad onih koje smatraju Njemu ravnim! (23)
﴿هُوَ اللَّهُ الَّذِي لَا إِلَـٰهَ إِلَّا هُوَ عَالِمُ الْغَيْبِ وَ الشَّهَادَةِ هُوَ الرَّحْمَـٰنُ الرَّحِيمُ هُوَ اللَّهُ الَّذِي لَا إِلَـٰهَ إِلَّا هُوَ الْمَلِكُ الْقُدُّوسُ السَّلَامُ الْمُؤْمِنُ الْمُهَيْمِنُ الْعَزِيزُ الْجَبَّارُ الْمُتَكَبِّرُ سُبْحَانَ اللَّهِ عَمَّا يُشْرِكُونَ﴾
[2]El-Bekare (2), 173.