U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog!
Vođa bogobojaznih, Princ pravovjernih, Imam Ali, a.s., je u praskozorje uoči 21. mjeseca Ramazana u njegovoj 63. godini blagoslovljenog života postigao stepen mučeništva (šehadeta).[1] Dvadesetog mjeseca Ramazana, pokazali su se tragovi otrova na nogama Princa pravovjernih, a.s., gdje su njegove blagoslovljene noge otekle.[2] U noći uoči 21. mjeseca Ramazana tragovi otrova su postali vidljivi na njegovom mubarek tijelu. Sakupio je svoju djecu i ukućane te se sa njima oprostio i uputio im riječi oporuke. Te noći su mu donosili hranu i piće, ali ništa nije jeo ni pio, ali su mu njegove usne se pomjerale slaveći Boga Jedinoga, a sa njegova blagoslovljenoga čela su se poput bisera spuštale kapi znoja, koje bi on sa svojom rukom brisao.
Imamu Hasanu, a.s., je kazao: “Oporučujem ti tvoga brata Husejna.” A drugoj djeci, koja nisu bila Fatimina, s.a., je također kazao: “Oporučujem vam da se pokoravate Hasanu i Husejnu!” Zatim je kazao: “Da vam Uzvišeni podari lijepo strpljenje. Večeras ću vas napustiti, i sastat ću se sa svojim voljenim Muhammedom Mustafom, s.a.v.a., upravo onako kako mi je i obećao!” U tom trenutku se povisio glas plača djece i ukućana. Zatim je Imamu Hasanu, a.s., oporučio kako će obaviti gusul, kako će ga u ćefine postaviti, kako će obaviti namaz i gdje će ga ukopati, a Imamu Husejnu, a.s., i hz. Zejneb, s.a., je uputio riječi o događajima koji će se dogoditi na Kerbeli.
Nakon oprosta sa svima, okrenuli su njegove noge prema kibli te je kazao:
أَشْهَدُ أَنْ لَا إِلَهَ إِلَّا اللهُ وَحْدَهُ لَا شَرِيكَ لَهُ
وَ أَشْهَدُ أَنَّ مُحَمَّدًا عَبْدُهُ وَ رَسُولُهُ
Svjedočim da nema božanstva osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga!
I svjedočim da je, uistinu, Muhammed, rob Njegov i poslanik Njegov!
Zatvorio je svoje blagoslovljene oči, a svojim mubarek stopalima je počastio Džennetske bašče.
Vriska i plač se podiže iz Alijeve kuće. Stanovnici Kufe su obaviješteni, te se cijelim gradom podiže glas plača i naricanja, poput dana kada je Allahov Poslanik, s.a.v.a., napustio ovaj svijet. Te noći nebeski svod se izmjeni, zemlja se zatrese, a u zraku se čulo slavljenje i veličanje Boga Uzvišenoga koji je dolazio od meleka.
Ubrzo nakon toga su započeli gusul Imamu Aliju, a.s. Nakon gusula, umotali su ga u ćefine, a Imam Hasan, a.s., i Imam Husejn, a.s., su nosili zadnji dio tabuta, upravo onako kako im je oporučio njihov otac, sve dok nisu došli do jednoga mjesta.
Nakon obavljene dženaze namaza koju je predvodio Imam Hasan, a.s., ispod samog tabuta su iskopali zemlje i zatekli su pripremljen mezar, a u njemu se nalazila bakrena ili keramička ploča na kojoj je pisalo sirjanijskim pismom:
بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ
هَذَا قَبْرٌ قَبَرَهُ نُوحٌ النَّبِيُّ لِعَلِيٍّ
وَصِيِّ مُحَمَّدٍ، صَلَّی اللهُ عَلَيْهِ وَ آلِهِ، قَبْلَ الطُّوفَانِ لِسَبْعِ مِائَةِ عَامٍ
U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog!
Ovo je kabur kojeg je iskopao vjerovjesnik Nuh za Alija,
nasljednika Muhammeda, s.a.v.a., prije potopa na 700 godina.[3]
Čisto tijelo Princa pravovjernih, a.s., su zakopali te shodno njegovoj oporuci su njegov položaj zadržali skrivenim, sve do vremena Haruna Er-Rešida, l.a., kada je svima obznanjen.
Iza sebe je ostavio 28 djece. Pet njih su bila djeca hz. Fatime, s.a., a njihova imena su: Imam Hasan, a.s., Imam Husejn, a.s., hz. Zejneb, s.a., Ummi Kulsum i hz. Muhsin koji je u šestome mjesecu trudnoće ubijen od strane licemjera u događaju napada na kuću Imama Alija, a.s. Hazreti Abbas, a.s., Džafer, Osman i Abdullah su postigli šehadet na Kerbeli, a njihova majka je bila Ummu-l-benin. Ostala djeca su pripadala drugim njegovim suprugama.
Kada je vijest o pogibiji Imama Alija, a.s., došla do Aiše, toliko se obradovala da je i pjesmu spjevala i pala na sedždu zahvaljujući se Bogu.[4]
[1] El-Kafi, sv. 2, str. 465; Muntehe-l-a‘mal, sv. 1, str. 183; El-Iršadu fi ma‘rifeti hudžedžillahi ‘ale-l-‘ibad, sv. 1, str. 19; A‘lamu-l-vera bi a‘lami-l-huda, sv. 1, str. 309; Kešfu-l-gumme fi ma‘rifeti-l-e’imme, sv. 1, str. 436; Menakibu emiri-l-mu’minin, a.s., li-l-Harezmi, str. 284; El-‘Adedu-l-kavijjeti li def‘i-l-mehavifi-l-jevmijje, str. 235; Zeha’iru-l-‘ukba fi menakibi zevi-l-kurba, str. 115; Misaru-š-ši‘ati fi muhtesari tevarihi-š-šeri‘ati, str. 10; Tevdihu-l-mekasid, str 24; Džunnetu-l-emani-l-vakijeti ve džennetu-l-imani-l-bakijeti, sv. 2, str. 599; Tarihu-l-hulefa, str. 166-175.
[2] El-Veka’i‘u ve-l-havadis, sv. 1, str. 271-294.
[3] Isbatu-l-hudati bi-n-nususi ve-l-mu‘džizat, sv. 3, str. 163; Teslijetu-l-mudžalisi ve zinetu-l-medžalis, sv. 1, str. 491; Biharu-l-envari-l-džami‘ati li dureri-l-e‘immeti-l-athari, a.s., sv. 42, str. 236; Iršadu-l-kulub, sv. 2, str. 435.
[4] Mekatilu-t-talibijjin, str. 55.