Da li je jedenje mekušaca, rakova i jastoga haram?

ODGOVOR;

U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog!

Spomenuto pitanje obuhvata dvije vrste životinja, koje u većini slučajeva spadaju u vodene životinje, a to su:

1. člankonošci ili zglavkari, poput: rakova, jastoga, i sl.
2. mekušci, poput: školjkaša, puževa i glavonožaca.

Kada je riječ o mekušcima, navest ćemo skupine mekušaca koje se koriste u ljudskoj ishrani:

1. Školjkaši: kamenice, dagnje i školjke.
2. Puževi: sa vapnenom ljušturom i golaći.
3. Glavonošci: sipe, hobotnice i lignje.

Shodno vjerskim izvorima, o halal i haram mesu životinja postoje opća pravila i mnogobrojna mjerila, pa su tako naprimjer za životinje koje žive na kopnu pojašnjena određena pravila, za vodene životinje druga, a za ptice treća.

Budući da se pitanje odnosi na vodene životinje ili vodozemce, ovdje ćemo pojasniti pravilo i mjerilo za iste.

Mjerilo za halal vodenu životinju jeste da ta životinja mora imati lustru odnosno ljusku.

عَنْ مُحَمَّدِ بْنِ مُسْلِمٍ عَنْ أَبِي جَعْفَرٍ، عَلَيْهِ السَّلَامُ، فِي حَدِيثٍ قَالَ: قُلْتُ لَهُ رَحِمَكَ اللَّهُ، إِنَّا نُؤْتَى بِالسَّمَكِ لَيْسَ لَهُ قِشْرٌ. فَقَالَ: كُلْ مَا لَهُ قِشْرٌ مِنَ السَّمَكِ، وَ مَا لَيْسَ لَهُ قِشْرٌ فَلاَ تَأْكُلْهُ.

U predaji od Muhammeda ibn Muslima od Imama Bakira, a.s., se prenosi da je rekao: “Rekao sam mu: ‘Allah ti se smilovao, donosi nam se riba bez ljuske.’ Pa je kazao: “Jedi od riba one koje imaju ljusku, a onu koja nema nemoj jesti!’”[1]

Učenjaci, koristeći se ovakvim predajama, su izvukli propise o jedenju vodenih životinja, pa su rekli:

Ono što se može shvatiti iz predaja jeste da je meso vodenih životinja zabranjeno, osim ribe koje imaju ljusku na sebi, i škampi! Iako škampi na sebi nemaju ljusku poput ribe ali je po propisu, zbog predaje, izuzeta i kao takva nju je dozvoljeno jesti.

I na kraju, spomenute životinje se mogu naći kao dio sastojaka mnogih proizvoda, poput ribljih štapića i sličnoga, stoga je dobro da obratimo pažnju na sastav prije njihove kupovine.

[1] Tefsīlu vesā’ili-šī‘ati ilā tahsīli mesā’ili-š-šerī‘ati, sv. 24, str. 127.