15.5 C
Sarajevo
Četvrtak, 28 Marta, 2024

Behlul i Ebu Hanife

Jednoga dana Behlul je prošao pored Ebu Hanifine kuće i čuo ga je kako se obraća svojim učenicima, govoreći:

“Uistinu, Džafer Es-Sadik je rekao tri stvari koje ja ne prihvatam.

Prva stvar: ‘On kaže da će Šejtan biti kažnjen vatrom, a kako će neko biti kažnjen vatrom od koje je i stvoren?!’

Druga stvar: ‘On kaže da, uistinu,  Allah ne može biti viđen, pa kako je ispravno kazivati o onome što postoji a ne može biti viđeno?!’

Treća stvar: ‘Kada kaže da je vršilac samog djela sam čovjek, ali dokazi govore suprotno ovome!’”

Čim je Ebu Hanife završio sa govorom, Behlul podiže kamen sa zemlje i njime pogodi Ebu Hanifu u glavu i pobježe. Kad’ gle čuda pogodi ga u čelo koje ga je i zabolilo!

Ebu Hanife zajedno sa svojim učenicima krenuše za Behlulom te ga uhvatiše. Budući da je bio u rodbinskoj vezi sa tadašnjim vladarem, nisu mu mogli ništa uraditi, ali su ga odveli kod vladara i žalili mu se protiv njega.

Behlul reče Ebu Hanifi: “Kakva te je nepravda od mene zatekla?”

Odgovori: “Onaj kamen kojim si me udario u glavu da mi je krv potekla i zabolilo me!”

Behlul reče Ebu Hanifi: “Pokaži mi bol!”

Upita Ebu Hanife: “Zar se bol može viditi?”

Odgovori Behlul: “Pa kako si prigovorio Imamu Sadiku, a.s., i mislio da Allah može biti viđen, i da si rekao da nema smisla da nešto postoji, a da ne može biti viđeno?!

A ti lažeš tvrdeći nastalu bol od kamena, jer je on nastao od zemlje, a i ti si, također, od zemlje! A zemlja ne ostavlja traga na zemlju i ne može se njome kazniti, shodno analogiji kojom si prigovorio Imamu, da je nemoguće kazniti Šejtana vatrom, budući da je on od nje!

I ti si držao nemogućim govor Imama, a.s., da se djelo pripisuje njegovom izvršiocu, tj, da je on sam vršilac djela. Pa kada rob nije vršilac svoga djela, zašto si se tužio vladaru protiv mene i odveo me kod njega, i još tražiš odmazdu od mene?!“

Kada je Ebu Hanife ostao bez odgovora, i nije mogao iznijeti razuman i prihvatljiv prigovor, ustao je postiđen i napustio suđenje.[1]

[1] Medžālisu-l-mu’minīn, sv. 2, str. 413-415; Behdžetu-l-āmāli fī šerhi zubdeti-l-mekāl, sv. 2, str. 436.

Povezani članci

Najnoviji članci

ARHIVA